USKRSNUO JE – NIJE MEĐU MRTVIMA
Veli se da smrt ima mnoštvo lica. Svatko umire svojom smrću i u smrti se sve čovjekovo sabire kao u žarištu. Smrt kao vrhunac, završna točka života. Umni filozof Platon je vjerovao u besmrtnost duše, ali ne i u uskrsnuće tijela. Prema njemu umijeće življenja jest uvježbavanje u umiranju. Vidi on to ozbiljeno u Sokratovoj smrti koji mirno ispija otrov te se raspituje o učincima smrtonosna kukutina koktela. Svoje učenike i prijatelje poziva da ne tuguju. Umirući Buda, glave naslonjene na ruku, blago se smiješeći, umire posve opušteno. Oprašta se od svojih dok ih poučava. Dojmljive slike umiranja, dostojanstvena, gotovo mitska, idilična.
Isusova je patnja posve druge naravi. Isus u Getsemaniju, ondje je već u agoniji, smrtnoj borbi, a ono što je uslijedilo, ne može predočiti niti uprizoriti nikakva kamera. Bori se sa sobom, s ljudima, sa Zlim, a u konačnici i sa svojim Bogom. I umire sramotno na križu, raščovječen, obeščašćen u svome dostojanstvu, lišen svega ljudskoga. I to umiranje te križ postadoše znamenom naše vjere. Isus je preminuo na Veliki petak, popodne, te je ukopan u novi grob. Umotan u platno koje se danas čuva u Torinu. Čuveno «Torinsko platno» koje svjedoči da je Isus bio u nj umotan od petka popodne do nedjeljnoga jutra, oko dan i pol. Slika koja se vidi na platnu nije naslikana ljudskom rukom, nego je slika raspeta čovjeka umotana u platno. Slika Isusa Krista, ukopana, ali i uskrsla. Vrijeme je to Isusova boravka u grobu, odnosno silaska nad Pakao, ali i vrijeme mrtvoga Boga. Bog je skriven, nestao. To je gotovo globalna svijest današnjega čovjeka. Nietzsche je rekao kako je «Bog mrtav», mi smo ga ubili. Ljudi se žale na šutnju Boga.
Velika subota je nešto kao «ničija zemlja» između Golgote, smrti i uskrsnuća. Isus dijeli s nama boravak u grobu. Torinsko platno govori nam o tom trenutku, ono svjedoči upravo o tom jedinstvenom i neponovljivom razdoblju u povijesti čovječanstva i svemira, u kojemu je Bog u Isusu Kristu ne samo dijelio naše umiranje nego i naš boravak u smrti. Najkorjenitija solidarnost. U tom «vremenu onkraj svakoga vremena» Isus Krist je «sišao u kraljevstvo smrti» nad Pakao. Odatle je, iz tame smrti Sina Božjega, izbilo svjetlo nove nade: svjetlo uskrsnuća. Kad očima vjere gledamo to sveto laneno platno, vidimo nešto od te uskrsne svjetlosti. Jer platno je bilo uronjeno u tu duboku tamu, ali u isto vrijeme svijetli. Tisuće i tisuće ljudi dolaze da mu se poklone - ne računajući one koji promatraju sveprisutne slike Isusova lica s Platna - jer u njemu ne vide samo tamu nego i svjetlo; ne toliko poraz života i ljubavi, koliko pobjedu života nad smrću, ljubavi nad mržnjom. Vide Isusovu smrt, ali predviđaju njegovo uskrsnuće. Usred smrti, život pulsira jer ljubav prebiva u njemu. To je snaga Torinskoga platna na nebrojenim slikama. Lice Čovjeka bola, koji je na sebe uzeo patnju ljudi svih vremena i mjesta, uključujući našu patnju, naš bol, naše poteškoće, naše grijehe. To lice zrači svečanom veličanstvenošću, paradoksalnom veličinom. Lice, ruke i noge, bočna rana, cijelo tijelo govori nam: On sam je riječ koju možemo čuti u tišini. Kako govori platno? Kroz krv govori, a krv je život! Platno je ikona naslikana krvlju, krvlju čovjeka bičevana, trnjem okrunjena i razapeta, s probodenom desnom stranom. Slika urezana na platnu je slika mrtva čovjeka, ali krv govori o njegovu životu. Sve krvave mrlje govore o ljubavi i životu, posebno velika mrlja u području rebara uzrokovana krvlju i vodom koja je obilno šikljala iz velike rane od koplja. Ta krv i voda govore o životu. One su poput fontane koja žubori u tišini, a mi je možemo čuti, možemo je osluškivati, u tišini Velike subote.
Isus nije junak kojega nose slavodobitno na štitu, nije ovjenčan lovorom, nego Raspeti, Božji Sin, položen na križ, između neba i zemlje, s trnovom krunom na glavi kao vijencem. I da to bude nada? Da, upravo to! Ta smrt na križu nije bila zadnje u njegovu životu. Raspeti se ukazao. Pavao će govoriti o više od petsto njih koji su ga vidjeli nakon smaknuća i uskrsnuća. Jesu li se svi oni mogli prevariti? Halucinirati? Ne. Uskrsnućem je konačno došla istinska nada u ovaj svijet. Nada u bolji preobraženi svijet. Marksistički mislioci - napose E. Bloch - govorili su i pisali o nadi. Sjećam se posljednjega razgovora što ga je dao Bloch, oronuli starac izbrazdana lica, sasvim blizu smrti. Govorio je o nadi nekih budućih, oslobođenih društava. Govorio je kako je i pisao, utopijski. Zemlja i vrijeme pustih snova, utopija i nedohodâ. Ako ta nada zaobilazi i ne zahvaća mene, ovakva kakav jesam, u mome fizičkom biću, tada to nije više nada. Beskorisno je govoriti o bilo čemu, ako nam život svršava fizičkim umiranjem i utrnućem. Poruka je uskrsnuća u uskrsnuću tijela i cijela čovjeka. Uskrsli se pojavljuje u tijelu i svojim uskrsnućem preuzima gospodstvo nad postojećim. Za svoga je života liječio upravo čovjekovo tijelo, ranjeno grijesima, smrtnošću, bolestima. U svome uskrsnuću dao nam je nadu da se sva patnja slijeva u nešto veličanstveno, u veće, u samoga Boga. U njemu je Bog patio, Bog s čovjekom su-pati. I kroz sve svoje zemaljske čine htio je da se svatko od nas bez zadrške izruči u posvemašnjem povjerenju Nebeskom Ocu. Uskrsnuće nije samo hipoteza koja bi popunila crnu rupu smrti. Ne, ono se događa već ovdje i danas, u životu svakoga od nas tko prihvati Isusa Krista cijelim svojim bićem. Već onoga zemaljskoga koji je svime svjedočio uskrsnuće i vječni život.
Tek Isusova smrt, križ i uskrsnuće, stavljaju sve na svoje pravo mjesto u našem životu i svijetu. To je ono što je stoljećima prožimalo naše prethodne naraštaje koji su umirali s križem u rukama, ljubeći križ i s molitvom na usnama. O tome su govorili i svjedočili toliki mučenici i svjedoci suočeni sa smrću. Smrt nije kraj, nego početak života. Tomu je jamac sam Isus Krist, poraženi Pobjednik. A on se dokazao i svakodnevno dokazuje vjerodostojnim. Svijet ni povijest ne će niti mogu iznjedriti nešto veće, bolje, ljepše, uvjerljivije i svetije od samoga Isusa.
(Dr. fra Tomislav Pervan)
