ČOVJEK – DJELO BOŽJE RIJEČI

Proučavanje riječi, rječnika, govora, proširuje obzore znanja. Jedan je filozof rekao da čovjek stanuje u riječi, u govoru. Da je jezik i govor kuća bitka. Da je govor i riječ izvor svega. Jedini je čovjek u svemiru kadar govoriti i izreći se. Životinje se oglašavaju svojim glasovima, ptice svojim pjevom, a samo čovjek ima dar i moć govora. I Bog govori! Božji rječnik i govor pomaže nam razumjeti Boga i pridržavati se njegova Saveza, slijediti njegove naputke.
Bog nam daje mogućnost i dostojanstvo proširiti njegov rječnik i govor u stvorenju, svojim pristalim riječima i odnosima prema živim bićima. Izvještaj o stvaranju u Knjizi Postanka nosi u sebi poetske sastavnice. Izvještaj je nešto kao božanske litanije u prvom poglavlju Knjige Postanka. Stvaranje je plod Božje riječi, cjelokupno se stvorenje i svemir zaodijeva u Božju riječ. Bog govori i sve biva, nastaje. U svemu počiva Božji dah i Duh, Riječ. Božja Riječ - Logos utjelovljuje se u stvaranju neba i zemlje, kopna i mora, svemira. Opijeva to himnički kristološki hvalopoj u Poslanici Kološanima: «On je prije svega, sve je po njemu i za njega stvoreno, sve stoji i opstoji u Njemu» (Kol 1,16.17). Božja se stvaralačka Riječ utjelovljuje u prirodi, u živim bićima. Čak i živa bića imaju dostojanstvo i ulogu umnažanja stvaralačke Riječi Božje: «Bog ih blagoslovi rekavši: ‘Plodite se i množite i napunite vode morske, i ptice neka se množe na zemlji» (Post 1,22). U velikoj završnici stvaranja, snagom svoje Riječi, Bog stvara čovjeka - muškarca i ženu - na svoju sliku i priliku. Bog ih je blagoslovio i rekao: «Plodite se i množite, napunite zemlju i sebi je podložite» (Post 1,28). Božje se stvaranje nastavlja, a njegova Riječ utjelovljuje se sa svakim novim ljudskim životom – sa začećem i rođenjem svakog djeteta. Nakon pada Adama i Eve, Bog čuva, usmjeruje, štiti i promiče svoje riječi svetim Savezima. Savez predivne duge na nebu nakon potopa kozmički je znak Božjeg Saveza sa stvorenjem dan pravedniku Noi. Potom Savez s Abrahamom, a zatim Deset zapovijedi staroga Saveza Mojsiju na Sinaju definiraju Izabrani narod kao nositelja Božje objavljene Riječi kroz cijelu potonju povijest. Božji narod izražava i umnožava Božje stvarateljske riječi poštujući, čuvajući Njegov Savez.

Židovsko bogoslužje u sinagogama, uključujući Kovčeg Saveza u Hramu te svete svitke Zakona, čuva Božju Riječ koja oblikuje Izabrani narod. Židovski je narod povijesna tvorevina Riječi. Božje riječi dolaze do punog izražaja u hramskim žrtvama. Međutim, toliko puta imamo otpor i otklon naroda od Zakona. Žele biti kao ostali narodi, nikakva posebnost. I toliko puta Gospodin se žali na narod: «O da me i kad bi me moj narod slušao, da je Izrael putovima mojim hodio – njegove sreće ne bi nikada ponestalo, nitko mu ne bi mogao nauditi». Naći ćemo to u proroka (primjerice Izaije), u psalmima, tim poetskim izričajima povijesti Božjeg naroda. Ali židovsko žrtveno opsluživanje Božje Riječi ne uspijeva; ljudsko predanje i ljubav samo su blijeda sjena Božje ljubavi. Židovi su osjećali manjkavost svoga žrtvenog štovanja jer su znali da sve stvoreno pripada Bogu (usp. Ps 50): «Kad bih ogladnio, ne bih ti rekao, jer moja je zemlja i sve što je ispunja. Zar da ja jedem meso bikova ili da pijem krv jaraca?» Budući da židovski način bogoštovlja nije do kraja odgovarao Božjem planu, Bog je sam odlučio da se njegova Riječ u punini vremena utjelovi. Postane čovjekom. Utjelovljenje je završni put Boga prema čovjeku, u osobi Isusa Krista. U njemu je Riječ postala tijelom, povijesnim bićem, čovjekom. Bog daje smisao svojoj Riječi u darežljivosti i velikodušnosti svoga Sina. U misnom Vjerovanju odjekuje svake nedjelje Evanđelje po Ivanu: «I utjelovio se po Duhu Svetom od Djevice Marije i postao čovjekom». Božja spasonosna Riječ ulazi u povijest »u punini vremena» (Gal 4,4) da nas spasi od grijeha. «Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje» (Iv 15,13). Isus je to učinio za nas. Pojam 'utjelovljenje' opisuje središte kršćanstva. Bog nije više ideja niti stanuje u nedostupnu svjetlu, nego je hodio ovom zemljom. Slavimo tu činjenicu na Božić. No, kao i mnogi drugi pojmovi danas se ta istina zlorabi na razne načine. Postoje npr. zagovornici utjelovljenja kroz prilagodbu. Popuštaju pod pritiskom statističke većine, nazivaju to «humanizacijom kršćanstva» te preporučuju Crkvi da se sukladno tome «modernizira», što se i provodi na raznim sastancima i sinodama. Stoga se zatamnjuje i blijedi temeljna istina vjere, utjelovljenje kao i uskrsnuće Isusovo. Kad je Pavao došao u Korint, nije pitao na koji način zamijeniti njihove amfiteatre novim igrama ili zabavom, nije se pitao što bi dodatno mogao ponuditi poganskim masama, nego je naprotiv navijestio paradoks novine u Isusu Kristu: Tko život svoj daje, tko ga izgubi, on ga dobiva, a tko se života drži, on ga gubi, prema Isusovim riječima. Svetci utjelovljuju istinu kroz neprilagodbu svijetu.

Nemali broj suvremenika shvaća 'utjelovljeno kršćanstvo' kao zaokret prema ovome svijetu. Kršćani više ne bi trebali gledati gore nego dolje; naučiti shvaćati milosrđe prema čovjeku kao ljubav prema Bogu, a politiku kao slavljenje Boga. Ima nešto u tome ispravno, kao i u svemu što je dobronamjerno. Jer kršćanstvo koje izbjegava lice siromašnih i umjesto toga koristi izričaje vjere kao prazne formule, platonsko je kršćanstvo, u oblacima. Ali također je istina: kršćanstvo koje daje kruh siromašnima, a ne nudi im tijelo Kristovo, nema budućnosti. Dvije ruke – jedna prema nebu, a druga prema čovjeku. Krist koji je postao čovjekom most je između čovjeka i Boga. To bi trebali biti i kršćani kao oni koji slijede Isusa Krista. Božić nije nadnevak u kalendaru. To je stanje postojanja, bivovanja, Sin bi Božji htio unići i u naše živote, 'roditi' se u nama, učiniti nas učinkovitima i slavnima, kada mu otvorimo svoja srca sa zahvalnošću, radujući se dolasku, Božiću. To je potencijalno i naš ključ, vaš i moj. Božić nije samo ugodan događaj. Predstavlja nam ponudu novoga života, nove odluke. Poziva nas na izbor. Hoćemo li dopustiti da se ključ poslušnosti i vjere okrene u našim zahrđalim bravama? Ako to učinimo, kakvu ćemo radost, kakvu sloboda spoznati i iskusiti – kakav mir! Onaj koga čekamo ‘naš je mir’. Zašto gubiti vrijeme i trud tražeći ga bilo gdje ili u bilo čemu ili komu drugom? Noć prije nego je predao svoj život za nas, Isus je uspostavio novi i vječni Savez kojim dovršava euharistijski govor nakon čudesnog umnažanja kruhova i jamči da spasonosna Riječ postaje tijelom za sva vremena: «Jer tijelo je moje uistinu jelo, a krv je moja piće. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako će i onaj koji mene blaguje živjeti po meni. Ovo je kruh koji je sišao s neba, a ne onakav kakva su jeli oci i umrli; tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke» (Iv 6,55-58). Svaka je sveta misa utjelovljenje Riječi. Isusova Žrtva ponovno prikazana u liturgiji euharistije ispunjava liturgiju riječi. Misa sadržava, usmjerava, štiti i obnavlja novi i vječni Savez. Stvarna prisutnost ne ovisi o našim zaslugama, nego o božanskoj službi svećeništva. Euharistija ne hrani samo duše; Njegova Riječ hrani naša tijela. Njegova Riječ je postala Tijelom i postaje naše tijelo. I naše tijelo umnaža njegovu Riječ u jedinstvu s njegovim mističnim tijelom, Crkvom. Kada na misi predano primamo utjelovljenu Božju Riječ, postajemo novo stvorenje.
(Dr. fra Tomislav Pervan)