Snaga Uskrsnuća

U jednoličnosti i monotoniji svagdašnjice koja se očituje u onoj poznatoj rečenici: «Kuća posao, posao kuća», pojedini događaji i dani imaju za nas posebno značenje. S nestrpljenjem ih čekamo. To iščekivanje i uzbuđenje najzornije nam i najslikovitije predstave djeca kada pitaju koliko još puta treba spavati. 

Iako nam je materijalni napredak i uspjeh najčešće u prvom planu i najveći dio vremena njemu podređujemo, ipak uviđamo da nas on u konačnici ne usrećuje. Dapače nakon svakog takvog uspjeha ostajemo prazni i nezadovoljni. I nikad dosta i nikad kraja. Ono što nas veseli su ti posebni dani koje s nestrpljenjem čekamo. Živimo za onaj trenutak kada na Polnoćki zapjevamo «Veselje ti navješćujem» ili na Uskrs «Gospodin slavno uskrsnu». Živimo za one trenutke obiteljskog druženja, opuštenosti i zajedništva. Ništa čudno da znamo prijeći i tisuće kilometara da bismo za te dane bili s onima koji su nam dragi.

To su dani kada zaboravljamo na radne obaveze, termine, brige i poslove. To su dani kada bježimo od teških tema i očekujemo da nam se govori o ljubavi, miru i sreći. Našim ušima godi govor da će svjetlo nadjačati tamu i dobro u konačnici pobijediti zlo. Svejedno što smo o tome slušali i prošle i pretprošle godine i otkada znamo za sebe, želimo i ove. To je i sadržaj čestitki koje jedni drugima upućujemo. No, kada ti dani prođu, valja se vratiti u realni svijet koji pak nije nimalo bajkovit ni ružičast. Valja opet živjeti u društvu koje se ne zauzima za ljubav, mir i pravednost, nego u prvi plan stavlja uspjeh.

U Dalmaciji ima izreka koja kaže: «Ploviti se mora!» Od plovidbe se živi, pa valja na brod bilo zgodno ili nezgodno, bonaca ili nevrijeme. Vjerojatno je danas ispravnije ako kažemo: «Uspjeti se mora!» Uspjeh se kao imperativ stavlja pred svakog pojedinca. Zato ništa čudno da su mnogi, unatoč tome što se smatraju vjernicima, spremni drugome «podmetnuti nogu» i prijatelju «zabiti nož u leđa». Većina bivših prijatelja se uglavom iz tih razloga razišla. Jer uspjeh je postao važniji od prijateljstva.

Svijet voli pobjednike» – stihovi su jedne zabavne šansone. Društvo priznaje samo uspješne. I da bi se do uspjeha došlo trud i korektnost nisu uvijek dovoljni. Preduvjet postaju bolesna ambicioznost, oholost i beskrupuloznost. Zašto svake nedjelje ići u crkvu kada se to vrijeme može «bolje iskoristiti»? Zašto se žrtvovati za druge kada se to sigurno neće uvijek vratiti? Zašto biti slabić i ne uzvratiti istom mjerom?

Odgovor na ova i ovakva pitanja ne nudi ovaj svijet, a ni naša pamet. Odgovor je u sferi vjere. Odgovor je u rečenici: «Zato što je Krist uskrsnuo!» Ako vjerujemo da je Krist živ, da On vlada ovim svijetom i da je u konačnici njegova zadnja, onda ćemo shvatiti da postoje i drukčiji kriteriji. Tek kada povjerujemo da je Krist uskrsnuo spoznat ćemo da patnici, siromasi, bolesni, stari i nemoćni nisu teret, nego blagoslov našega društva. Samo kada do kraja povjerujemo u uskrnuće, moći ćemo ovaj svijet gledati drukčijim očima. Shvatit ćemo da će svaka suza doista jednom biti obrisana, svaka bol uništena i svaka smrt uskrsnućem preobražena.

Na uskrsno jutro apostoli trče na grob uvjereni da će tamo pronaći Isusa. Zanimljivo da ŽIVOGA traže tamo gdje ga jedino ne mogu naći. U grobu nema živih, u grobu su mrtvi. Misliti da je vjera obdržavanje tradicije ili poznavanje osnovnih vjerskih istina, znači tražiti Boga u grobu, a tu ga nema. Zadovoljiti se minimumom – povremeno doći u crkvu i primiti sakramente, znači tražiti Boga u grobu, a tu ga nema. Dičiti se kršćanskom baštinom, a odbacivati Božje zakone, znači tražiti Boga u grobu, a tu ga nema. Pa čak i svake nedjelje ići na svetu misu i redovito moliti, a odbacivati i prezirati onoga pokraj sebe, znači tražiti Boga u grobu, a tu ga nema.
Nema Boga u grobu, On je u životu. Ne nužno u životu onog uspješnog i bogatog, ili u životu tradicionalnog vjernika, nego ponajčešće u životu onog ranjenog, ispaćenog, odbačenog, razapetog... A bezbroj je danas takvih. Bezbroj je nažalost onih koje današnji svijet razapinje, osuđuje, etiketira, odbacuje, omalovažava, napada... 

Nemali broj je i onih koje i mi sami odbacujemo, vrijeđamo i razapinjemo. U njihovim životima je Proslavljeni i Uskrsli ako ne proklinju nego blagoslivlju, ako ne uzvraćaju istom mjerom nego praštaju. Bog je u životima onih koji znaju da mržnju nikada neće pobijediti osveta, nego oprost. Bog je među nama ako znamo da zlo koje nas okružuje nećemo pobijediti kukanjem ili verbalnim napadom, nego mrvicom naše dobrote.

Marija Magdalena plače na Isusovom grobu sjećajući se svojega života. Svjesna je da od tog života ne bi bilo ništa da Isus u njega nije ušao. Tamo gdje smo jedni druge ranili, povrijedili, izdali i odbacili, tu je grob nad kojim trebamo zaplakati i reći: «Ovdje Kriste uskrsni!» Ovdje oživi i podigni, ovdje promijeni moj pogled. 

Znamo da u poslovnom svijetu nema zadovoljstva postignutim. Traži se uvijek više. Nešto slično bi trebalo biti i s nama vjernicima. Uskrs je poticaj i promišljanje o našem vlastitom životu. Dok god smo zadovoljni sami sa sobom, nazadujemo. Uskrs nam zato želi poručiti da možemo i više i bolje. Možemo postati i iskreniji i ponizniji; i angažiraniji i odlučniji; i širokogrudniji i nesebičniji; i ljubazniji i nasmijaniji; i pobožniji i 
svetiji... 

Valja se na taj put otisnuti svjesni da je pobjeda zajamčena svima koji ustraju bez obzira na težinu životnog križa. Kada bismo tu stvarnost prihvatili, nastao bi raj već na zemlji. Iako nam se to čini neostvarivim, ipak od tog ideala nikada ne odustanimo. Neka nas na tom putu nosi snaga uskrslog Gospodina.
 

(fra Branko Rados)