OPROST GRIJEHA I
NOVI ŽIVOT PO USKRSLOMU

Uskrsnućem je Isus uništio žalac smrti, oslobodio čovjeku i čovječanstvu put za život bez mržnje, bez osvete, za život u miru i ljubavi.

Veliki francuski pisac i akademik, ministar kulture dok je bio predsjednik veliki de Gaulle, André Malraux, uvjereni agnostik, našao se 1940. u ratnom zarobljeništvu s nekim katoličkim svećenikom. Premda se očitovao kao nevjernik, htio je od ovoga saznati nešto o njegovim osobnim iskustvima u sakramentu ispovijedi. Na upit glede ispovijedi svećenik je samo odgovorio: «Ispovijed je samo Božje djelo, izvorna Božja stvar». Zatim je, raširivši svoje velike ruke prema nebu, dodao: «Ali sam naučio i jednu veliku životnu lekciju: Nema, zbilja nema velikih ljudi. Svi su ljudi samo šaka bijede i nevolje, obični bijedni smrtnici».
Strašno je griješiti, ali je po čovjeka kobno ostati u grijehu: Od svega je najgore nijekati zbiljnost grijeha, što se danas uvelike čini. Grijeh je tajna koja nam se nameće, ali istodobno izmiče našemu umu i spoznaji. Otkriće i svijest grijeha - nekada čak i nakon dugih godina zanemarivanja ispovijedi - očituje jedno: Čovjek je upućen na Boga, čovjek se ne može sam osloboditi tereta svoje savjesti i života, čovjekov je život poput velikoga zasijana polja u kome je uz žito i mnogo korova. Već je starozavjetni molitelj imao duboku spoznaju grijeha: «Svaki čovjek dolazi k tebi pod teretom grijeha. Naši nas prijestupi taru – ti ih pomiruješ» (Ps 65,34). Samo nas Bog može sa sobom pomiriti, čovjek je sa svoje strane nemoćan. Ne postoji polje na kome je sama pšenica. Iskustvo grijeha nosili su u sebi svi veliki ljudi i o tome govorili. Poglavito snažno iskustvo grijeha ostavio nam je sveti Pavao nakon što se životno susreo s Isusom Kristom i bio Njime do kraja zahvaćen. Ili pak primjer svetoga Augustina, bl. Charlesa de Foucaulda itd. Isus je sam toliko puta naglašavao zbiljnost grijeha u čovjekovu životu. Nezaboravna je njegova prispodoba o izgubljenom sinu, ali i o onomu uzetomu, kojemu je oprostio grijeh i podigao ga na njegove noge.

Prvi čin nakon uskrsnuća bijaše da je Isus svojim učenicima, prestrašenima i u zatvorenu prostoru, udahnuo Duha Svetoga, te im podario ovlast, u njegovo ime opraštati grijehe. Na Veliki četvrtak ustanova euharistije u kojoj Isus tumači zbivanja na Veliki petak, smisao žrtve na križu, a na Uskrs uvečer ustanova sakramenta ispovijed-pomirenja, po kome čovjek postaje novi stvor. Uskrs je ravan novomu stvaranju, a u sakramentu ispovijedi čovjek postaje novi stvor, obučen u bijelu, krsnu haljinu milosti. Svi svećenici na našim prostorima upravo se u vremenu prije Uskrsa suočavaju s grijehom, ispovijedajući dnevno satima vjernike i pokajnike. Svi mogu samo potvrditi gornje navode onoga svećenika iz razgovora s velikim piscem i francuskim akademikom. U ispovjedaonici nema velikana, svi smo ondje raskajana «šaka jada» i bijede pred svojim Bogom. Ma koliko se naši suvremenici trudili zamijeniti ispovijed i ispovjedaonicu odlaskom psihijatru, na psihijatrijske kauče i razgovore, njihovi plodovi nikada se ne mogu mjeriti s onima iz ispovjedaonice, gdje sam Bog od raskajana grješnika i čovjeka stvara novo biće, preobražena čovjeka, gdje od bezbožnika postaje osoba pobožnik i svetac. Liječnici i psihijatri svojim riječima pokušavaju olakšati psihičke i fizičke, ili psihofizičke boli i patnje. Danas postoji primjerice više od petsto vidika psihoterapije. Nisu svi dokazano učinkoviti u svojim postupcima. Nema dvojbe, pokušaj je to čovjekova ovladavanja duhovnim, duševnim i fizičkim bolestima i patnjama. Sami pape višekratno naglašeno kako Crkva visoko cijeni razum i znanost kao Božje darove. Sve treba služiti sveopćemu dobru, čovjekovu životu, onomu na što Isus misli kad kaže da je došao da Njegovi imaju život, život u punini.

Što zna psihijatrija o grijehu? Ona zapravo grijeh niječe, a grijeh je svakodnevna strahovita zbiljnost čovjekova života! Grijeh je jasno religijska kategorija. Napose je sveti Ivan Pavao II. u svojim obraćanjima svećenicima govorio o mysterium iniquitatis, misteriju zloće, grijeha. Za svetoga Pavla u uskoj su poveznici grijeh i smrt. Štoviše, oni se međusobno uvjetuju. Po grijehu je došla smrt u svijet, a zbog činjenice smrti mi bivamo grješnici. Apostol veli da je smrt cijena grijeha, a dar je Božji život vječni u Isusu Kristu. Umrijeti moramo jer smo sagriješili. Međutim, na drugome mjestu isti apostol zanosno uzvikuje: Smrti, gdje je pobjeda tvoja? Smrti, gdje je žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh. Smrt nas podbada na grijeh. Čovjek postaje zao i griješi očajan što mora umrijeti. I on se s time ne miri. Stoga pokušava sa sobom povući i druge u svoju smrt. Nakon poraza na istočnoj, ruskoj fronti, kamo je poslao svoje najelitnije trupe, Hitler je imao samo jedno na umu: Kako povući cijeli njemački narod sa sobom u samoubojstvo, u kolektivnu smrt? Zlo sa sobom neminovno vuče u propast i smrt.

Uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih naša vjera ulijeva ljudima nadu da smrt nema posljednju riječ u čovjekovu životu i svemiru. Uskrsnućem je Isus uništio žalac smrti, oslobodio čovjeku i čovječanstvu put za život bez mržnje, osvete, za život u miru i ljubavi. Ispovijed se i tu pokazala te još uvijek očituje najboljim čovjekovim lijekom. Poglavito su pak u Međugorju od samih početaka ukazanja 1981. ispovijed i pokora vezani uz životni zaokret i obraćenje, čvrstu vjeru te novi procvat sakramentalne prakse. Međugorje je u cijelome svijetu poznato po ispovijedima, obraćenjima, dokazalo se kao najbolje duševne i duhovne toplice, kao kupke duše i cijeloga čovjekova bića, gdje se ljudi preporađaju u kupelji Duha Svetoga, što ga na nas u izobilju izli sami Bog po Spasitelju našemu Isusu Kristu da bismo, u nadi, bili baštinici vječnoga života (usp. Tit 3,6.7). Grijeh otupljuje svijest o Bogu. Danas je Bog pao u zaborav. Niječe ga se glasno ili prešutno. Međutim, što se više gubi Bog iz svijesti ljudi, to se više čovjek utječe nadomjestcima, okreće se prirodi, kojekakvim praksama, okultizmu itd., očekujući od toga spas. Stvorena je cijela industrija koja pokušava omogućiti čovjeku razbibrigu, ugodu, romantiku, doživljaj i blaženstvo stvorenja, napose u ovo proljetno doba. Uvelike se promiču alternativni načini života i liječenja. U biti se čovjek bavi i zaokuplja pretposljednjim stvarima, njega se odvraća od posljednjih stvari i zbilje. Očekuje spas od stvorenoga, dok na čovjekovu čežnju za životom i spasenjem odgovor može dati zapravo samo Bog. Čar prirode i njezinih ljepota gubi se nad grobom i grobovima. Tu prestaju sva ovozemna obećanja sreće i blaženstva. Ništa na svijetu ne može utažiti žudnju za Beskonačnim, koju ju je sam Bog položio i usadio u naše srce. Isus Krist - uskrsli i proslavljeni - Prvorođenac i Kruna svega stvorenja - daje nam se kao odgovor i pruža nam u ruke ključeve života i smrti. Svojim uskrsnućem unosi on nadu u čovječanstvo, a vjera u Uskrsloga pomaže i nama da se suočimo i prihvatimo život te ubrizgamo u sve pore svoga žića nadu u konačnu proslavu svega prema onome koji je Alfa i Omega svega svemira. A to je Isus Krist čije se djelovanje tako snažno dade iskusiti na svakome koraku i danomice u Međugorju. Pa i u ove zimske dane za trajanja ove pandemije. Uvjereni smo da će i ovoga proljeća i ljeta, nakon pandemije, ponovno krenuti snažne rijeke obnove svijeta prema Međugorju i iz Međugorja, privučene majčinskim srcem one koja je podarila svijetu Spasitelja i Otkupitelja. Ono se ne treba plašiti za svoje sutra jer je i pod moćnim crkvenim zaštitnim plaštem.

(Dr. fra Tomislav Pervan)