PEČAT DARA DUHA SVETOGA
Dok sjedam napisati ovaj prilog za MOVIS, hvata me nutarnja tuga i žal. Naime, svakodnevno smo svjedoci dijeljenja sakramenata kršćanske inicijacije, prve pričesti i potvrde, u našim župama, ali i u našim misijama diljem svijeta. Hvata me žal zbog toga što imamo u inozemstvu u pojedinim misijama daleko više prvopričesnika ili krizmanika, ponegdje mnogo više nego i u najvećim župama u Hrvatskoj i ovdje u Bosni-Hercegovini. U pravilu više krizmanika u inozemstvu nego u Domovini! Primjerice u velikom Sisku ove godine šezdesetak krizmanika! A u sarajevskoj katedrali s nadbiskupom krizmanici i prvopričesnici staju na prste obiju ruku.
Čim se dijele prve pričesti i potvrde-krizme u inozemstvu, iz toga slijedi kako su cijele obitelji iselile iz svoje lijepe Domovine, pa se nameće stotine upitnika: Zašto su iselili? Tko ih je otjerao? Tko ih je prisilio tražiti kruha pored tolikih ljepota koje nam je sam Bog podario u ovoj Domovini koja ima – kao malo koja europska zemlja – dvije klimatske zone, više od tisuću otoka, tisuće kilometara obale? Zar nije bilo «kruha» za njih ovdje, na rodnoj grudi? To samo po sebi nameće i pitanje aktivnoga preseljenja našega stanovništva. Drugi nam uzimaju i kupuju nekretnine, zemlju, obalu, i ostajemo «svoji bez svoga», a ne svoji na svome. Posvuda On Sale! Rasprodaja! Stranci u vlastitoj lijepoj Domovini. U vrijeme one državne tvorevine muževi su išli raditi u inozemstvo, ostavljali su doma supruge s djecom, dolazili bi za blagdane doma i donosili potrebne novce za život. I pitamo se, koje je to prokletstvo s ovim narodom? Pa Njemačka je nakon onoga rata bila daleko razorenija zemlja od ovih prostora, a već se pedesetih godina vinula među najrazvijenije zemlje u svijetu, primala milijune «gastarbajtera», a mi šezdesetih godina morali pečalbariti u tuđini i zaraditi koju «dojč-marku» da bismo ovdje preživjeli. I tako za cijelo doba komunizma, a i u ovo postkomunističko razdoblje. Čini se, posrijedi je nesposobnost onodobnih komunističkih vlastodržaca podići zemlju iz praha i pepela, a naslijedili ih njihovi sinovi i gori klonovi koji također ne znaju upravljati i podići zemlju, nego se odali trgovini, korupciji i pljački, novčanim mešetarenjima, a vlada se uzda jedino u turističku sezonu te sunce, ako ne bude klimatskih poremećaja. Nekoć bijaše Dalmacija pojam siromašnoga kraja i iseljavanja, a Slavonija žitnica Hrvatske i monarhije, dok je danas situacija posve oprečna. Kamo nas to vode, i što radi Crkva u Hrvata? Zar je smisao i cilj obavljati krizme u inozemstvu? Teme su to koje iziskuju dublje analize stanja duha u našoj Hrvatskoj.
Prije otprilike mjesec dana, 6. svibnja, u Westminsterskoj opatiji okrunjen je kralj Charles III. Ceremonija spektakularna, milijarde su je pratile. Sve bijaše svečano, sve je imalo religijsku, vjersku pozadinu. Krunidba i pomazanje kralja kao u biblijsko doba, kakva se obavljala stoljećima na engleskom prijestolju. Ako i nisi vjernik, osjećaš dašak nadnaravnoga, neobičnoga, nesvakidašnjega. Ako ste bili na internetu ili pred svojim TV-zaslonima, mogli ste ju pratiti u detalje od početka do kraja - s jednom iznimkom. Nakon prisege na lojalnost, kada je došlo vrijeme da Charles bude pomazan, skinuo je sa sebe povijesni kraljevski ornat koji je nosio po dolasku u opatiju. Odložio je sa sebe sve, ostao iza paravana samo u hlačama i bijeloj košulji. Odveli ga do prijestolja, iza tri paravana, s otvorom prema istoku, gdje je stajao canterburyjski nadbiskup s posvećenim uljem. Dvorjani su držali paravane očiju uprtih u pod. Javnost isključena. Nešto se događalo čega nismo bili očevidci. To je neobično u vremenu u kome sebi prisvajamo pravo sve vidjeti. Mi smo radoznali voajeri. Ništa više nije odveć intimno ili neobično da se ne bi prikazalo na ekranu. Sve je dostupno javnosti. To ostavlja tragove u nama jer naše vizualno pamćenje je snažno. Što je oko vidjelo, ostaje u duši. U sebi nosimo golemu količinu slika. Nešto od toga je lijepo i dobro, unutarnje blago; neke će biti sastavljene od užasa koje radije ne bismo gledali, kao ratna razaranja. Naše pamćenje nema dirku delete-izbriši. U takvu surječju ostavlja se dojam da se pred našim očima odvija nešto naskroz sveto. Ne znam koliko do toga drže engleski monarsi, ali pomazanje kralja nije pitanje ukrasa ili higijene. Novi je kralj pomazan na rukama, prsima i glavi. Ruke predstavljaju akciju. Grudi predstavljaju osjećaje srca. Glava predstavlja misao i odluke, razbor. Dok se obred izvodio, nadbiskup od Canterburyja molio je da kralj «s pomoću nebeske milosti, može u bogatstvu, miru i pobožnosti upravljati i sačuvati narod koji mu je predan, povjeren». Dakle, on se pomazuje za narod, ne za sebe. On je u službi cijele nacije. Sva je ceremonija do u najsitnije detalje isplanirana i tako se odvijala. Besprijekorno.
Slično se odvija i u sakramentu krizme-potvrde. Tu se događa nešto bitno i sveto. Krizmanici se pomazuju dok se izgovara njihovo ime: Primi pečat dara Duha Svetoga! Dosada smo znali što je pečat u uredima i ustanovama. Danas ih gotovo i nema kad se mnogo toga obavlja digitalno. Što je pečat? Lik i simbol utisnut u vosak, jedinstveni otisak koji jamči izvornost dokumenta. Pečat je osoban. Svaki papa ima svoj pečat. Znamo što je zapečaćeno pismo. Ako pečat nije slomljen, znači u dokumentu je nešto što glasi samo na mene osobno. Kad papa umre, kardinal camerlengo čekićem razbije, stuče pokojnikov pečat-prsten. Papa je mrtav, s njim prestaje i značenje i vrijednost pečata koji je za života posjedovao. Kad Gospodin preko biskupa i Crkve stavlja svoj pečat na čelo krizmanika, čini on to kao drugi Krist, u Božje ime, ulijeva živu snagu. Svaki od krizmanika prima pečat po imenu. Pečat jamči da, doista, dolazite od Boga i nosite njegovu poruku. Kao što Pavao napisa: «Vi ste Kristovo pismo koje smo mi predali, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga, ne na kamenim pločama, nego na mekanim ljudskim srcima» (2 Kor 3,3). Milost koja se u sakramentu prima prožima fizičko biće krizmanika. Treba učiti i naučiti slušati riječi zapisane u srcima. I imati na umu da se Božji glas može čuti kroz tijelo i krv u tijelu koje je Duhom Svetim posvećeno. Naše se društvo veoma brine oko tijela. Imamo velika očekivanja od svoga tijela. Želimo izgledati dobro. Kritički gledamo na tijela drugih oko sebe. Mjerkamo, mjerimo, uspoređujemo se. Prije samo nekoliko godina istraživanja su pokazala da je više od 60% mladih, djevojčica i dječaka, nezadovoljno svojim izgledom. Prisjetimo se da tijelo kršćanina, bez obzira na to kako izgleda ili kako se osjeća, nosi sadržaj koji je vječan. Za sakramenta potvrde Gospodin nam govori da je Duh Sveti, pečat Božjeg dara, svjetlo, istina i sloboda. Sloboda, istina i svjetlo žive u krizmanicima. Riječ Božja, nauk Crkve i vlastita prosvijetljena savjest omogućuju nam da odvojimo svjetlo od tame, istinu od laži, slobodu od neslobode, robovanja. Potvrda-krizma je priprema živjeti svetim i lijepim životom. Čovjek koji lijepo živi postaje lijep. Duh se izražava i u tijelu. Takvo ljudsko biće također postaje cjelovito. Poziv na svetost nije poziv da postanemo netko drugi; to je poziv postati ono što jesmo. U konačnici, ni izgled ni otmjena odjeća ne čine vrijednost ili dostojanstvo osobe. Spomenuli smo gore engleskoga kralja. Sveto pismo za sve nas veli da smo svi mi kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviješta silna djela onoga koji nas iz tame pozva k svomu divnom svjetlu (usp. 1 Pt 2,9).
Sveta krizma od nas čini kraljeviće i princeze. Stoga treba primati i živjeti cijelim srcem dar koji nam je darovan. Živjeti u skladu s njim, živjeti sveto, te biti posrednici blagoslova, služenja i radosti drugima.
(Dr. fra Tomislav Pervan)
