DUHOVNOST NAZARETA – CHARLES DE FOUCAULD

Život Charlesa de Foucaulda (1858. - 1916.), vojnika, pustolova, znanstvenika, monaha, pustinjaka, mučenika, nudi gradivo za romane, drame, filmove. Suvremeni Franjo Asiški koga danas slijede mnogi u zajednicama Male braće i Malih sestara Charlesa de Foucaulda na cijelom svijetu pronalazeći Boga u najsiromašnijima, zadnjima u društvu.

Tko je bio čovjek koga je Papa proglasio svetim 15. svibnja ove godine u Rimu? Život mu je doslovce preslika Isusove prispodobe o izgubljenom sinu (Lk 15). Rođen je u bogatoj plemićkoj obitelji 1858., Kao dječak izgubio roditelje, pa je o njemu se brinuo djed. Poslao ga je u isusovačku gimnaziju u Pariz, otkud je, zbog nedolična ponašanja, ubrzo bio otpušten. Prema obiteljskoj tradiciji želio je vojničku karijeru. I kao vojni pitomac bio veoma često kažnjavan. Živio je u ozračju nihilizma i ateizma. Bog mu ništa nije značio. Baštinio je kojih 800 tisuća zlatnih franaka, koje je objeručke trošio na skupe restorane i žene. No sve ga to, međutim, iznutra ostavlja praznim. I iz vojske je nečasno otpušten jer je, kada je sa svojim odredom bio premješten u Alžir, bez dopuštenja poveo i svoju ljubavnicu. Potom godinu dana krstari Marokom, pravi bilješke i mjerenja, prije povratka u Pariz. U Parizu dobiva nagradu francuskoga društva za zemljopis za svoja istraživanja. Njegov ateizam je uzdrmalo ponašanje siromašnih muslimana u Maroku, koji su pet puta na dan predano molili. Po povratku u Pariz uporno je obilazio pariške crkve. Prihvatio je prijedlog svoje rodice i tetke da se obrati svećeniku Abbe Huvelinu kako bi ga poučio u vjeri. U međuvremenu se i sam usrdno molio Bogu da mu se objavi ako ga ima. Svećenik intuitivno spoznaje da njemu nije do umne spoznaje nego do životne odluke. Pred njim je vojnik. I naređuje mu da klekne i načini životnu ispovijed. Nakon ispovijedi uslijedila je sveta pričest. To bijaše za Charlesa milosni udar, koji ga se duboko dojmio i pomogao mu pronaći put do Boga.
 
Kako u životu nije navikao na osrednjost, nego na vojničku odlučnost, stupa u strogi red trapista. Svom prijatelju nevjerniku piše: «Zašto sam stupio u trapiste? Iz ljubavi, čiste ljubavi. Svoga Gospodina Isusa Krista ljubim i ne mogu podnijeti živjeti drukčije nego je on živio. Ne bih se htio voziti kroz život u prvom razredu, dok onaj koga ljubim, ima mjesto u posljednjem vagonu». Proveo je nekoliko godina u trapističkim opatijama, ali u njemu raste želja, Gospodina na drukčiji način slijediti. Ako je Bog iz ljubavi prema čovjeku izabrao put silaska, poniznosti i siromaštva, i Charles želi živjeti život u svemu solidaran s Isusovim životom, sa siromasima i nemoćnima, obespravljenima i posljednjima na ljudskoj ljestvici. U opatijama je živio do 1897., a onda se zaputio u Nazaret da bi bio posve blizu tajni Isusova utjelovljenja. U tome je mjestu Bog izabrao nezamjetljiv život tesara, obrtnika, kako bi bio blizak čovjekovu svagdanu. Silno se radovao što je mogao biti kućni sluga u samostanu sestara klarisa u Nazaretu, a neko vrijeme u njihovu samostanu i u Jeruzalemu. Htio je i zemljopisno i u duhu biti blizak tajni Utjelovljenja. Danonoćno čita i studira Novi zavjet, moli pred Presvetim, sestrama je u svemu na usluzi. Ta nutarnja spoznaja i meditacija rodila je u njemu misao kako je moguće posvuda u svijetu živjeti Nazaret.

Do kraja je slijedio logiku Gospodinova utjelovljenja pa se stoga zaputio među siromahe, bijednike, odbačene i rubne. Htio je s njima dijeliti njihov život i sudbinu, biti brat svima. Isus je jednako prisutan u euharistiji kao i «svakome od moje najmanje braće» (Mt 25,40). Početkom stoljeća dao se zarediti za svećenika i vraća se u Afriku, u Alžir 1901. Živio je na rubu civilizacije, među muslimanima. Posve je uronio u njihovu kulturu i život, posljednjih petnaest godina života proveo je među beduinima Tuarezima, na jugu Alžira, na rubu Sahare. Zavolio je taj narod, jezik i kulturu, napisao njihov rječnik, zapisivao predaje i priče. Bio je za njih «Božji prijatelj». Zavoljeli su ga kao i on njih. Nije nikoga obratio ni krstio, svjesno nije htio među njima propovijedati. Htio je životom svjedočiti Isusa, Prijatelja i Brata svih ljudi. Ni njegovo boravište u naselju Tamanrasset nije pošteđeno u ratnim previranjima i nemirima. Pao je kao žrtva pobunjenih beduina u prosincu 1916. Zračenje njegove osobe nije s tim prestalo. Od vremena svoga obraćenja htio je osnovati malu zajednicu, ali nije bio te sreće. Petnaestak godina nakon njegove smrti utemeljena je zajednica Male braće a dvadesetak godina i zajednica Malih sestara Charlesa de Foucaulda. Danas postoji oko dvadesetak muških i ženskih zajednica u Crkvi kojih se duhovnost temelji na mislima, idejama i životu brata Karla, kako je sebe zvao. Mnoge zajednice žive Duhovnost Nazareta ili Stil Nazareta. To je u bitnome duhovnost utjelovljenja Sina Božjega u njegovim nazaretskim godinama. Isus je malen, nepoznat, živi neupadnim životom obrtnika. A kako bi posvjedočio da je Bog sa svakim čovjekom, te da Bog nije samo s povlaštenima, brat Karlo bira posljednje mjesto među ljudima, među onima koji su zapostavljeni i prezreni, među pustinjskim beduinima.

Ljudi se u suvremenom svijetu obično svrstavaju prema novcu, moći i društvenom ugledu. Božja su mjerila posve drukčija. O njima govori Marija u svome Veliča-Magnificat. Nalazimo ondje gotovo «anarhično» stanje. Bog ruši moćnike, uzvisuje ponižene. Gladne siti, uništava ohole. Prevrat svjetskih kategorija (Lk 1,52). Ne vrijedi društveni položaj, nego spremnost drugomu pomoći. U Božjim očima vrijedi jedino hijerarhija ljubavi. Prema kršćanskoj vjeri i logici utjelovljenja Bog postaje čovjekom u Isusu. Postaje brat svih ljudi. Svi su ljudi braća i sestre, stoga Isus nadilazi obiteljske okvire, ali i nacionalne. Svi koji Boga kao Isus zovu Tata-Abba Isusova su braća i sestre (Mk 3,31-35). U tome duhu Isus je nadišao sve razlike koje dijele ljude, barijere između muška i ženska, pobožnih i grješnika, bogatih i siromaha. Radosna je vijest za sve ljude, ne samo za Židove, izabrani narod. Svi su Božja ljubljena djeca. Poruka kako je Bog postao čovjekom znači kako je sve čovječanstvo jedna velika Božja obitelj. Stoga je za brata Karla bitan obiteljski element u njegovim zajednicama. Želi biti brat Isusov i brat svih ljudi a Nazaret je code za takav stil života. U običnostima života otkriti neobičnost, u svagdanu Boga, kako veli Terezija Avilska, Bog je i među loncima, u kuhinji. A patrijarh Jakov nakon prospavane noći uzviknuo je ushićeno: «Zaista se Gospodin nalazi na ovome mjestu, a da ja to nisam znao» (Post 28,16). Upravo to želi duhovnost Nazareta. Otkriti Boga u svagdanu, otvoriti oči za božansku protežnicu našega svagdana, naučiti cijeniti sve sitnice u našemu danu koje su naizgled suvišne, koje nisu ni po čemu nešto posebno. Otkriti svoj svagdan kao prostor i vrijeme u kome se događaju silne stvari jer je Bog s nama. Mala sestra Madaleine, utemeljiteljica Malih Isusovih sestara, zapisa: «Kao molitelji usred svijeta osmjeljujemo se reći kako se kontemplativni život dade jednako uspješno živjeti i njegovati i u prenapučenim gradovima, u buci ulica kao i u povučenosti nekoga samostana».
Nazaret nije samo zemljopisni pojam, nego opcija. Opcija za život u siromaštvu, poniznosti, za životni stil kakvim je Isus živio. Isusovo podrijetlo iz Nazareta utisnulo je njegovu životu i poruci poseban biljeg. Živjeti stilom Nazareta znači usredotočiti se na život kakvim je živio Isus s Majkom i Josipom. Neupadno, monotono, svagdanje. U molitvi i tišini zauzimati se za bolji svijet. Ne čekati da oni gore, u Berlinu, Parizu, Washingtonu, Jeruzalemu ili Rimu promijene svoj životni stil ili svijet. Oni to ne mogu. Ne gledati nemoćno kako moćnici manipuliraju svijetom, ne ići na ulice s transparentima, izvikivati jednakost, slobodu, pravdu, ili imati na majicama takve natpise, nego sami osobno biti transparentni za te vrijednosti koje manjkaju svijetu. Traži se osobna transparentnost, prozračnost za ono što je Isus živio. Odčitati se to može u životu brata Karla, Majke Tereze, svetoga Franje i ostalih velikana u povijesti Crkve.
Vrijeme i svijet ne mogu čekati. Povijest kažnjava one koji se kasno priključe ili prespavaju kairos, blagoslovljeni trenutak.

(Dr. fra Tomislav Pervan)