MEĐUGORJE – ČETRDESET MILOSNIH GODINA


Govoriti ili pisati o Međugorju znači govoriti o trajnom čudu među nama, na hrvatskom ozemlju. Veli se za sliku Gospe iz Guadalupe da je živa, da reagira, da se ultrazvukom čak čuju i otkucaji srca djeteta pod Marijinim krilom. Stručnjaci kažu da već punih pet stoljeća ta slika, nerukotvorena, gdje je samo Nebo slikalo ružama na tilmi-pregači domorodca Juan Diega, ne prestaje biti magnetom za godišnje i do dvadeset milijuna hodočasnika. Isto bi se moglo i dalo tvrditi i za međugorsko čudo. Slika i svetište Majke Božje Guadalupske nacionalna je svetinja i ponos Meksika, jer je Marija nakon svojih ukazanja pomirila dva svijeta, stvorila novu naciju, dala Meksiku nacionalni identitet. Zaštitnica je obiju Amerika. Tako je nekako i Međugorje tijekom ovih četrdeset godina postalo magnetom za nebrojene hodočasnike, iz tuzemstva i inozemstva, postalo je – kako neki rekoše - «brand». Tako i Međugorje – globalni fenomen koji je pronio hrvatsko ime i vjeru Hrvata po cijelome svijetu. Ali istodobno i pobožnost prema Mariji te njezinu Sinu Isusu Kristu. U vremenu kada su druga svetišta pusta i prazna, kad nema hodočasnika, kad su zatvorene i sve kupke u Lurdu, u koje su hodočasnici i bolesnici uranjani, ili pak druga velika marijanska svetišta, Međugorje se rasplamsalo, dobilo novi zamašnjak. Kao da ne postoji pandemija COVID-a. Vatikanski Trg svetoga Petra sablasno je pust, nema desetaka tisuća vjernika ni hodočasnika koji su bili nazočni za nedjeljnih Angelusa, a audijencije srijedom održavaju se pod strogim epidemiološkim mjerama u Dvorani Pavla VI.

Ovih dana bijaše proslava Križevca. Jednom se godišnje slavi svečana sveta misa gore na brdu Križevac. Ondje su župljani zajedno sa župnikom, koji je u veljači 1945. bačen u mrzlu Neretvu, te mu tijelo nikada nije pronađeno, u znak zahvalnosti Spasitelju svijeta 1933. podigli veliki osam metara visoki betonski križ. Župljani su sav materijal i vodu, kroz draču i šikaru, iznijeli na vlastitim rukama ili leđima, jer nikakvo tovarno živinče po golom kamenjaru nije moglo pristupiti gore. Osamdesetih godina desetci tisuća znale su se gore okupiti za slavlje Uzvišenja svetoga Križa u rujnu, a ovih godina slavi se usporedno i misa u župi te imamo nepregledne redove hodočasnika pred ispovjedaonicama. Napose mladih. Mnogi dolaze pješice hodočasteći, iz srednje Bosne, Livna, iz dalmatinskoga primorja itd., jer nisu više nesnosne vrućine pa je lakše podnijeti teret hodočašćenja. Hodočašćenje - vjera u hodu. Netko je čovjeka nazvao «homo viator», putnik na zemlji, a to se upravo doživljava na poseban način na hodočašćenju. Čovjek ostavlja iza sebe sve, zapućuje se u sveta mjesta gdje očekuje iskustvo Svetoga, blizinu Neba. Povezano je to s mnogim odricanjima, ali na kraju kad čovjek ostavi svoje terete pred svetim likom ili slikom, kad ostavi bremena u ispovjedaonici, tad zbilja može odahnuti. Obistinjuje se ono što je rekao starozavjetni pjesnik u Psalmu 65. «Svaka put, svako tijelo, dolazi k tebi pod teretom grijeha. Naši nas prijestupi taru – ti ih pomiruješ».
Čovjek je oduvijek osjećao teret života, teret grijeha i životnih promašaja, breme koje čovjeka doslovce tišti, pod kojim pada. Treba mu netko skinuti breme s leđa. Rastom i odrastanjem čovjek ne odrasta u čovještvu, nego se vremenom kvari, postaje grješnik. Pisac i nobelovac H. Hesse rekao je kako je čovjekov život rast i napredovanje prema krivnji, grijehu i životnom dužničkom ropstvu. Osjećaj krivnje i grijeha tjera ga u očaj, a očaj nas vodi ili u propast, samouništenje ili prema otkupljenju. Tko nas može otkupiti? Ne možemo sebe otkupiti, sami sebe od grijeha odriješiti; netko mora doći izvana, s druge strane, da nas oslobodi krivnje i grijeha. Može to samo Bog u Isusu Kristu.
Upravo je to Međugorje. Mjesto oprosta, skidanja krivnje i grijeha s grješnika. Mjesto pomirenja. Od samih početaka. Bio sam ovdje nazočan, aktivno, od prvih dana ukazanja1981. Upravo iskustva tih prvih tjedana utvrdili su u meni vjeru u autentičnost Marijinih ukazanja mladim vidiocima. Marijina ukazanja nikada nisu nebeski «show», podgrijavanje nečije mašte, nego ozbiljan zov na promjenu života. Osjetili smo to od prvoga dana, u vremenu olovnoga komunizma, kad smo svi od srca pjevali adventsku «Svani, dane, i noć skrati – sini, sunce, i povrati – Bogu čast na visini – a ljud'ma mir na nizini». Bog je sustavno nijekan u komunizmu, ateizam bijaše službena vjera komunista, a kako Boga nema, nestao je i čovjek. Stoga su ukazanja uvijek poziv na obrat k Bogu. Događa se to kroz temeljitu ispovijed.

Svjedokom sam od početka kako se upravo preko ispovijedi urušavalo kraljevstvo Zla i Sotone. Rušile su se u ljudima demonske utvrde podizane desetljećima, kad se govorilo kako grijeha nema, kako je obaviti pobačaj-abortus isto što i izvaditi truli zub iz usta. A čovjek ne može vječno živjeti pod teretom savjesti i grijeha. Satire ga. Stoga je Međugorje postalo ispovjedaonicom svijeta. Marija nikada ne misli na sebe, nego na nas i usmjerava nas prema svome Sinu. Upravo kao u Kani Galilejskoj. Povijesno surječje Međugorja i ukazanja u Međugorju bijaše nalik «jerihonskim trubljama» koje su najavljivale pad komunizma. Veliki i sveti poljski papa Ivan Pavao II. nikada nije razgovarao s komunistima. Za njega su oni bili sinovi laži i lažova, ubojice od početka. Međugorje na razdjelnici Istoka i Zapada. Sveti papa i Međugorje započeli su rušiti komunizam koji se bez oružja 1989. urušio kao kula od karata. Ne treba smetnuti s uma da je točno deset godina nakon početka međugorskih zbivanja započeo rat na ovim prostorima. Bili smo napadnuti, a međugorski hodočasnici su bili najveći promicatelji istine o Hrvatima i našoj vjeri u svijetu. Znamo kakva bijaše komunistička propaganda protiv «genocidnih» Hrvata, znamo za laži koje su širile veleposlanstva one nesretne države protiv Hrvata. Hodočasnici su nosili posve drugu sliku o Hrvatima, pisali su desetke tisuća pisama svojim vladama, slali golemu pomoć u hrani, lijekovima, materijalu u ratom ugroženim prostorima. Bez te pomoći zacijelo ne bismo mogli preživjeti, niti bi Hrvatska mogla prihvatiti onoliki broj izbjeglica i prognanika. Treba također imati i na umu da je točno deset godina nakon početka ukazanja u Međugorju prestao postojati Sovjetski Savez, bastard komunizma, demonsko Dijete Pakla, koje je svijetom sijalo zlo i ratove. Na sami Božić 1991. Marija se pokazala kao ona koja satire glavu Zmiji, čije Bezgrješno srce trijumfira, prema pretkazivanjima iz Fatime.

Međugorje je tijekom 40 godina prošlo svoje «scile i haribde», progone komunističkih vlasti, zatvaranja, šikaniranja hodočasnika, zabrane. Dvije pune godine nitko se nije smio popeti na Križevac ili pristupiti Brdu ukazanja, dvije godine stajale su na 14 punktova straže tzv. «teritorijalne obrane», koje su provjeravale sve koji su dolazili u Međugorje. No, unatoč svim tim zaprjekama, ništa nije moglo spriječiti vjernike u njihovim dolascima. Mjesni biskup je 1985. išao u Rim sa svojom dokumentacijom protiv Međugorja sa zahtjevom da kardinal Ratzinger zabrani Međugorje. Međutim, namjesto zabrane razboriti je kardinal prenio stvar na kardinala Kuharića i ondašnju Biskupsku konferenciju koja je ustanovila svoju komisiju za istraživanje fenomena. Svoj je rad završila u travnju 1991. uoči izbijanja rata i rasula bivše države. Zaključak je bio da se na temelju «dotadanjih istraživanja» nije moglo ustanoviti nadnaravno podrijetlo, ali se preporuča da se osnuje komisija koja će pratiti bogoslužje i sakramentalnu praksu. Dolaskom novoga biskupa ništa se nije promijenilo u odnosu na Međugorje. Bio je još neumoljiviji i krući u svojim stavovima. Za njega je Međugorje bilo kao i sve druge župe u biskupiji, a kroz njega su svake godine prolazili milijuni hodočasnika, desetci tisuća svećenika. Izraslo je u svjetski fenomen, napose nakon otkrića novih elektroničkih medija i sredstava komunikacija. Kako se ništa nije pomicalo s mrtve točke papa Benedikt je 2011. utemeljio novu međunarodnu komisiju, koja se bavila fenomenom Međugorja. Komisija je došla do zaključka, tako se neslužbeno tvrdi, da su prvih sedam dana ukazanja autentična. Nakon toga je papa Franjo 2017. kao svoga delegata poslao mons. Henryka Hosera, umirovljenoga poljskog nadbiskupa, da «sondira i snimi» situaciju u Međugorju. Imao je čisto pastoralnu zadaću. On je snimio stanje u župi i pastoralu, pa ga je Papa 2018. imenovao Apostolskim vizitatorom za župu Međugorje. Time je ono izuzeto ispod mjerodavnosti mjesnoga biskupa. Mons. Hoser je nažalost nedavno preminuo a da nije do kraja obavio svoju zadaću. No, vjerujemo u Providnost. Međugorje je u sigurnim rukama.
S Međugorja je napokon skinut 'embargo' koji je visio nad njim skoro četiri desetljeća. Danas ono može disati punim plućima. Svećenici i biskupi mogu voditi službena hodočašća u Međugorje, biskupi mogu dolaziti i nastupati, slaviti svete mise; za festivale mladih imali smo već nekoliko godina kardinale i biskupe kao predavače. Svećenici dolaze u nesmanjenom broju, napose oni s europskoga Istoka. Crkva ovdje diše obama plućnim krilima, istočnim i zapadnim. Međugorje je po sebi čudo u nastanku, trajanju, opstanku, jer nije ljudsko, nego Božje djelo. Marija u službi svoga Sina, Marija kao kraljica proroka.

(Dr. fra Tomislav Pervan)