UTJELOVIO SE I POSTAO ČOVJEKOM

Govor o trećem kršćanskom tisućljeću iziskuje pogled unatrag i naprijed. Mjerodavni je početak i kamen temeljac postavljen vremenski i zemljopisno u rođenju Isusa Krista u Betlehemu, kako kaže Apostol, «u punini vremena», a teološki se podudara s kršćanskim pojmom ‘utjelovljenja’ Boga u Isusovoj osobi. To pruža bitne odrednice i mjerila te prosudbe za istinsko čovjekovo (po)čovječenje. U suvremenom svijetu kršćanstvo sve više blijedi - gotovo da više i nemamo stvarnih primjera na kojima bi se te vjerske datosti mogle zorno odčitati. Nema velikana vjere.

Utjecaj i prisutnost kršćanstva te kršćanske misli sve se više zamagljuje i gubi u povijesnim nedohodima te suvremenome trajnom razvodnjavanju kršćanske misli i vjerovanja i u samim kršćanskim zajednicama. Nema više istine koja bi sve obvezivala, pa ni ona o Isusu Kristu. Ipak još uvijek ima nade da je moguće pronaći vlastiti kršćanski, vjernički identitet i prema tome se odrediti. Naše kršćansko vjerovanje ima ishodište u istini o trojstvenom Bogu - Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Svoju vjeru prihvaćamo kao dar. Nismo mi njezini tvorci niti su ju pojedinci izmislili. Vjera dolazi iz Boga koji je izvor života. Sveti Juda u svojoj Poslanici veli kako se trebamo boriti za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima (Jd 3). Dakle, predana je, nije ona nekakav mit, legenda ili bajka. Naš se život vraća Bogu. Pojam života i živoga Boga u bitnome znači da sav naš govor o Bogu nije nekakav logički zaključak ni doseg ljudskoga mišljenja ili promišljanja. Bog nije proizvod naše spoznaje ili shvaćanja, plod ljudskih htijenja, želja ili projekcija. Govor o Bogu nije naša umotvorina ili mudrovanje, već govor o onome tko se objavio, tko je zbiljski život. Kad govorimo o Bogu, u tome se govoru ne susrećemo sa stvarima, sjećanjima, prošlim slikama, iluzijama, tlapnjama, nego s osobom živoga Boga, koji jest, koji živi, čiju prisutnost osjećamo na svakom koraku, koji je u povijesti govorio, a u punini vremena dao zadnju i završnu riječ u Isusu Kristu. Ove jeseni nobelovci iz prirodnih znanosti i fizike unisono, jasno govore da je svemir bez Boga nezamisliv.

Jasno, za one za koje je Bog proizvod čovjekova mišljenja ili umnoga doviđanja, za koje je čovjek puki ustroj molekula i atoma, za takve je kršćanska vjera ljudska umotvorina. Međutim, kad bi Bog bio proizvod ljudske misli, svaki bi pokušaj da se čovjek Bogu približi bio ravan tapkanju u mjestu, napipavanju, nadanju i beznadnu očekivanju, u konačnici bi vodio u nesigurnost. Govoriti o živome Bogu za nas znači vjerovati da je naš Bog u vremenu i prostoru govorio, da taj Bog iz svoje vječnosti gleda na naše vrijeme i u naš prostor, da Bog uspostavlja odnos i vezu s čovjekom. Ljudima nije moguće Boga de-finirati, o-međivati. On se sam ‘definirao’, on se sam o-graničio kao Emanuel, ‘Bog-s-nama’, kao Bog među nama. On se objavio i sukladno toj objavi nije Bog plod naše misli niti je naša umotvorina, već naš Gospodin i Gospodar, te kao takav središte povijesti i naših života. U srčici našega vjerovanja imamo istinu da je Sin Božji u Isusu Kristu postao čovjekom, utjelovio se po Duhu Svetome, rođen od Djevice Marije. Na tu smo riječ prigibali ili još uvijek prigibamo koljena u misnom Vjerovanju. Doduše, u novome bogoslužju na Blagovijest i Božić. Tu je Bog skinuo zastor sa sebe i izravno nas dodirnuo i suočio sa svojom tajnom. Veliki su skladatelji svete glazbe pred tim riječima znali zanijemiti, u svojim su glazbenim ostvarenjima pokušavali izreći tu nepojmljivu istinu. Pokušavali su u zvucima i suzvučjima, kroz skladbe izreći neizrecivo, htjeli su s pomoću glazbe (do)dirnuti ljudska srca, čovjekova osjetila. Redovito su to odsječci s najtišim i glasovima i zvukovima, i te su skladbe u biti daleko snažniji tumači jedinstvene istine o Utjelovljenju od svih naših umnih i razumskih doumljivanja i dosega. Međutim, i mi smo prisiljeni Riječ koja je postala tijelo zaodijevati u svoje riječi - ljudske i ograničene - da bismo mogli osluškivati i čuti upravo kroz svoje ograničene ljudske riječi jedinu istinsku Božju Riječ.

Ovo što se izriče i vjeruje u iskazu: «I Riječ je postala tijelom» nadmašuje sve sustave i sve filozofske izričaje. Izričaj dolazi iz samoga Boga i smjera prema Bogu. Izričaj je posve nov, za svu povijest, sve kulture. Izričaj ljudski nezamisliv i neprispodobiv, u koji je moguće unići jedino snagom vjere, te koji samo u vjeri otvara čovjeku nova obzorja mišljenja i življenja. Riječ postaje Tijelom, postaje tvar, postaje Isusom Kristom, a to se Tijelo potom kao tvar nudi nama za jelo, preko žrtve križa i tajne otkupljenja. Riječ ne postaje jednostavno tijelom. Ona ima svoju dinamiku koja se očituje kroz predanje i žrtvovanje. Beskonačni Božji Logos postaje čovjekom, Djetetom, u Isusu Kristu. Isto tako, cjelina Pisma, svih onih izričaja kroz cijelu povijest, sažela se i zgusnula u jednu Riječ, u Isusa.
Riječ se ‘nastanila među nama’. Govor o bivovanju, egzistiranju među nama, stanovanju, smisao je Božjega utjelovljenja. Grčki izričaj u Ivanovu Evanđelju dao bi se prevesti s ‘Bog je među nama podignuo svoj šator’, on se ‘ušatorio’ (grčki ‘skene’, usp. naše ‘scena’), te sadržava u sebi značajke Staroga zavjeta, Šator sastanka, Kovčeg zavjetni. Govor o ‘šekini’, o slavi Božjoj koja se spuštala i boravila u Hramu - grčki ‘skene’ i hebrejski ‘šekina’ zvuče slično, korijen im je isti. Isus je zbiljska Božja ‘šekina’ među nama. U Isusu je sam Bog među nama kad smo sabrani u njegovo ime. Krist, rođen od Djevice Marije, početak je novoga rađanja, novog čovječanstva, novog oblika bivovanja.
Biti, postati i ostati kršćaninom daleko je više od prihvata novih ideja, novog načina života, nove zajednice. Preobrazba i pretvorba koja se tu odvija ravna je korjenitosti novoga rađanja, novoga stvaranja. Marija je tomu jamac. Ona svojim životom jamči novinu što je Bog svojim djelom u Isusu Kristu stvara. ‘Ako je tko u Kristu Isusu, novi je stvor’, reći će sveti Pavao (usp. 2 Kor 5,17). Bog se veže uz žive ljude, uz pojedince, vrijeme i prostor. Marijin pristanak otvara Bogu mogućnost, stvara prostor da među nama podigne svoj šator. Marija postaje u svome biću šatorom te je time i početak Crkve. U njoj se Crkva rađa i ona svojim životom smjera prema novomu Jeruzalemu u kome nema više ni Hrama ni svjetiljke, jer sam je Jaganjac svjetiljka, Bog sam u njemu stoluje. Zato je naše kršćansko vjerovanje pročišćeni i savršeni oblik svih ljudskih nastojanja oko pojma i imena Boga te Božjega boravka među ljudima. Istodobno je to i ‘utjelovljenje’ te konkretizacija svega božanskoga među ljudima. ‘Bog u tijelu’ - središnjica je naše vjere, dakle, Bog u nerazdvojivoj i neraskidivoj povezanosti sa svojim stvorenjem. Stoga je za nas vjernike važan i zemljopis naše vjere ali i sve osobe koje ćemo pronaći u izvještajima o Isusovu rođenju. Ništa i nitko nije nevažan, svatko zauzima svoje jasno mjesto, od cezara Augusta do siromašnih pastira, od krvnika Heroda do kraljeva s Istoka. Sve je bitno u vodoravnici i okomici, zemaljskoj horizontali i nebeskoj vertikali. Važna su sva ona sveta mjesta gdje se to dogodilo, počevši od Nazareta preko Betlehema, Jeruzalema, pa sve do mjesta gdje se i danas Nebo otvara te nas dodiruje, gdje se ono i danas konkretno među nas spušta. Vjera u Isusa Krista jest vjera u blizog Boga, Boga s nama. U Nazaretu postoji i danas Marijin zdenac uz Baziliku navještenja. Oba nas mjesta vežu predajom uz Mariju i Isusa. Znamo što je značila voda u starome Izraelu, što znači danas voda u pustinjskim predjelima. Prvo što su nomadi - pastiri činili bijaše pronaći vodu za svoja stada, kopati zdence i bunare, otkrivati vodu. Za izvore i živu vodu i danas se vode ratovi. Voda je životno počelo, ona je znamen života. Na Jakovljevu zdencu Isus se otkriva kao ‘voda života’, kao onaj koji taži žeđ čovječanstva, a sam se nudi da dođu k njemu svi te piju iz njega izvore vode žive. On je voda za kojom čovječanstvo žeđa i žudi. Isus nam nudi vodu života, iz njegova boka istječu krv i voda. Zdenac jest znamen navještaja Isusa Krista. Kršćanska vjera i naš navještaj nije skup razumskih istina o Bogu, već mjesto susreta Boga s našim zbiljskim svijetom, sa zbiljnošću naših domova, naših kuća, našega života.
Potrebno je dopustiti da nas i ovoga došašća i Božića dirne, da nas zahvati zbilja, stvarnost Božjeg djelovanja u Isusu Kristu te da s novom zahvalnošću i predanjem te sigurnošću i mi ispovijedamo: Vjerujem u Isusa Krista, koji se po Duhu Svetome utjelovio u krilu Djevice Marije i postao čovjekom (...).

(Dr. fra Tomislav Pervan)