PREKO KORIZMENE KARANTENE DO PROSLAVE USKRSA  


U korizmenom smo hodu prema Uskrsu. Trebamo imati na umu da su učenici prepoznali Uskrsloga po ranama na rukama, nogama, boku. To je identifikacijski i razlikovni kriterij za kršćane. Život s križem, život u hodu za Isusom Kristom, Crkva koja se vraća svojoj zadaći, služiti čovjeku.

Najčešća riječ koja se mogla čuti tijekom minule godine, otkako svijetom hara neugodni virus COVID19, nesporno je riječ «izolacija», odn. «karantena». Izvorno se riječ povezuje s 40-dnevnim razdobljem koje netko mora provesti u osami kao preventiva širenju zaraze. U karanteni su nekoć, ali i danas, zbog straha od zaraznih bolesti, morali biti i brodovi u lukama prije nego se dopusti posadi pristajanje uz obalu. Zoran primjer su bili cruiseri koji su prošle godine mjesecima stajali usidreni pred lukama. Mjere karantene provodile su se za epidemija koje su harale svijetom. Naziv četrdeset dana dade se povezati s 40 dana korizme ('karantena' je izvedenica iz latinskog 'quadraginta', odn. «quadragesima», tal. 'quaresima', od čega naša «korizma»), tako da vrijeme korizme ima simboličko značenje, vrijeme povučenosti, «karantene», vrijeme u pustinji, izolaciji, onoga na što Isus misli govoreći o postu i molitvi: Povući se u nutrinu duše i srca, i tu moliti i postiti pred Ocem nebeskim.

Posljedice korona-krize moći će se na duhovnoj razini usporediti s posljedicama potresa koji je 1755. uništio Lisabon. Ni danas, nakon više od 250 godina, ne zna se točan uzrok potresa, koji je svojedobno tu divnu metropolu sravnio sa zemljom. Znamo jedno, potres je uzdrmao i u korijenu promijenio onodobnu misao, kulturu, umjetnost, filozofiju, cijelu epohu. Najavio kraj vremena optimizma (Leibniz) i vjeru u prosvjetiteljstvo. I ova korona-kriza što hara svijetom, jamačno će ostavit duboke posljedice i potrese na društvenom, civilizacijskom, teološkom, kulturološkom polju; posljedice koje danas nitko nije kadar sagledati. Možda će medicina pobijediti virus, ali će nas na duhovnom, kulturološkom i teološkom polju, još dugo traumatizirati i držati pod nadzorom, ljudi će se morati hrvati s njime i njegovim negativnim učincima.

Suvremeno liberalno društvo pokušalo je ovladati prirodom ili se barem osigurati. Kontemplativni, refleksivni um postao je instrumentalno-tehnički, usmjeren na činidbu, ne na promišljanje. Priroda je postala gradivom koje se koristi i odbacuje. Ekonomija je sredstvo, sadržaj, cilj i smisao egzistencije. Bilježi se i pamti uspjeh i učinak, osobe se i stvari vrjednuju prema korisnosti, pragmatičnosti, u konačnici prema novčanoj vrijednosti. Nismo trebali korona-krizu da bi nam postalo vidljivo kako se računi za konačne inventure ne podudaraju. Srljamo u kolektivni stečaj, materijalni i moralni. Gospodarske i financijske krize prije desetak godina jasno su očitovale krhkost sustava, ekološka kriza i zagrijavanje planeta pokazuju da čovjek uništava temelje života na planetu. Pandemija-velepošast stjerala je ekonomiju u shut-down, ograničila slobode, uzdrmala politički poredak. Stavila pod veliki upitnik sigurnost građana. Čovjek konačno spoznaje svoju stvorenost i ograničenost. Vjera nije da bi bila potrošna roba za naše potrebe. Crkva nije servis. Davno je protiv toga digao svoj glas danski mislilac S. Kierkegaard. Kritički je promatrao luteransku zajednicu u Danskoj, te zaključio kako je postojeće kršćanstvo dokinulo istinsko kršćanstvo otupljujući oštricu vjere, uklanjajući iskonski «skandalon» kršćanstva i kršćanske poruke. Kršćanstvo se «pripitomilo», «udomilo», osiguralo u društvu, prepustilo građanskoj svijesti i ugodi. Uklonjen je izazov kršćanstva - Krist raspeti. Prazne crkve, prazan Trg Svetoga Petra u Rimu znak su nutarnje praznine u dušama suvremenih vjernika? Nietzsche se rugao kako su «prazne crkve mauzoleji mrtvoga Boga». Vrijeme u kome živimo nalik je tišini Velike subote kad i Bog šuti. Isus, međutim, nije na Veliku subotu neaktivan. «Silazi nad pakao» da bi otkupio i izveo pravednike u Božje svjetlo. To je postojana hrid Radosne vijesti i Uskrsa. Isus silazi u «tamu i sjene smrti» kao pobjednik nad silama, moćima i vrhovništvima svijeta. To je ujedno i poruka da se naslanjamo na ramena prethodnih naraštaja, da na njima gradimo svoje danas i sutra.

Uskrs – početak novoga svijeta
Dan Gospodnjega uskrsnuća ponajbolje oslikava stanje u kome se danas nalazimo. Uskrsno jutro, Marija je na grobu sva uplakana, poput mnogih koji danas oplakuju svoje mrtve zbog iznenadne smrti. A učenici? Skupili se iza «zatvorenih vrata» u strahu od Židova. Strah da ih ne snađe istovjetna sudbina kao i Učitelja. Onodobni «lockdown». A onda sumnja, dvojba. Sumnjaju učenici, sumnja napose Toma Blizanac. Marija sva u suzama u vrtu pred praznim grobom. Na svoje čuđenje susreće Isusa koji je oslovljava i daje nalog. Treba javiti učenicima u «lockdownu» da je on uskrsnuo, da je odsada on jedini Gospodar svijeta i ljudi. I mi imamo pravo plakati. Pavao poručuje, «radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima» (Rim 12,15). Starozavjetni molitvenik – Psaltir – u gotovo trećini psalama oslikava stanje u kome se danas nalazimo. Žali se molitelj na frustracije, bolesti, tjeskobu, strah, žalost, gnjev, smrt, ostavljenost, ogorčen je zbog stanja u kome se živi. Vapije Bogu! To je i Isusov molitvenik, molio je psalme za Posljednje večere, ali i dok je visio na križu. Suze su opravdane, izraz su našega tugovanja. Tugovati i žalovati, plakati, izraz je ljubavi prema nekomu, empatije koju ćutimo. I Isus je plakao nad Lazarom.

Uskrs - u sumrak Isus ulazi kroz zatvorena vrata u društvo svojih uplakanih i preplašenih. S njima blaguje, potom im daje nalog, zaputiti se u misije u cijeli svijet. Snagom Duha opraštati grijehe, stvarati novi svijet. Ono što je bio Isus za života za svoj narod Izrael, učenici trebaju snagom Duha biti za cijeli svijet. Ni manje ni više! Do dana današnjega. Potom slijedi ovjerovljenje pred Tomom koji je dvojio glede autentičnosti kazivanja ostalih apostola. Isus se ponovno ukazuje, nosi na sebi rane, znakove svoje patnje i ljubavi. I čini se kao da suze, zatvorena vrata i dvojba idu zajedno. Isus ih šalje – ali ostaje negdje u podsvijesti dvojba, hoće li to imati učinka u svijetu. Hoće li biljka izrasti? Čemu se nadati?

Ivanovo Evanđelje – sve činim novo
Upravo u Ivanovu Evanđelju čudesa koja Isus čini najava su novoga svijeta, novoga stvorenja, novoga života. Bog se u Isusu objavljuje. Pretvara vodu u vino, hrani kruhom života, liječi bolesti, donosi zdravlje u svijet, vraća vid slijepima, život preminulima. Novi je to početak, proljeće novoga života. Sve što je Isus činio za života, omogućuje i svojima, snagom Duha Svetoga. U gornjoj odaji Posljednje večere Isus daje svojima, uplakanima, prestrašenima, dvojiteljima, jasan nalog, činiti što je on činio. I oni su s tim započeli, na sami dan Duhova. Slušatelji nisu mogli vjerovati, ali je Petar s ostalima dao jasne znakove novoga početka u svijetu. Uskrs je poruka da je kamen s groba odvaljen, da Bog uskrisuje mrtve. U korizmenom smo hodu prema Uskrsu. Trebamo imati na umu da su učenici prepoznali Uskrsloga po ranama na rukama, nogama, boku. Bez te Isusove «iskaznice» bio bi on utvara, sablast. To je identifikacijski i razlikovni kriterij za kršćane. Život s križem, život u hodu za Isusom Kristom, Crkva koja se vraća svojoj zadaći, služiti čovjeku. Papa Franjo naglašeno ističe kako je Crkva nalik poljskoj bolnici, na bojišnici gdje vida rane, tješi, podiže. Poruke Uskrsa nema bez svjedoka uskrsnuća. Služiti i nasljedovati Isusa Krista služeći bližnjemu, skrbeći za potrebite. Obnova Crkve nakon korone treba se nadahnuti na primjeru svetoga Martina koji sa sebe skida časnički ogrtač, rasijeca ga nadvoje i zaogrće siromaha, ili svetoga Franje, koji silazi s konja i ljubi gubavca. Samo tako ćemo biti pred svijetom autentični.

(Dr. fra Tomislav Pervan)