Božić – otajstvo Boga koji postaje čovjekom
Postoje riječi koje su nadvremenske. One prežive sva vremena, sve mijene, sva stoljeća i sve društvene sustave. Razlog tome je vjerojatno u njihovoj dubini, vrijednosti i snazi. Tako je to s pjesmama, književnim djelima, povijesnim spisima. Ono što vrijedi, to uvijek ostaje! Tome se ljudi svakog vremena vraćaju. «Pjesma stvorova» Sv. Franje Asiškoga, čiju 800. godišnjicu nastanka slavimo ove godine, svim studentima talijanske književnosti je priznata kao prvi autentični početak talijanske poezije. Franjo je upoznao ljubav i veličinu Božju te mu je stoga stalno pjevao hvale. Najviše se ta zahvalnost očitovala u Božiću, u događaju Silaska, u postajanju običnim, ogrničenim, bijednim, a velikim ljudskim bićem. Franjo je snažno volio Božje stvorenje. Njegova nježnost i snaga vidljiva je u prepoznavanju veličine Božjeg rođenja u običnom čovjeku. Stoga je volio Božić, blagdan rođenja Gospodinova.
Razmišljanja o Kristovom životu dovela su Franju do stvaranja prvih jaslica u Grecciu, u Italiji 1223. godine. Prema prvom životopiscu svetoga Franje, bratu Tomi iz Celana, Franjo je želio «prikazati rođenje toga Djeteta u Betlehemu na takav način da svojim tjelesnim očima možemo vidjeti što je sve pretrpio…!» Božić nam govori kako je čovjek Bogu središte svega stvorenoga. Središnja osoba i smisao Franjina života bijaše utjelovljeni Krist. On ga je susreo. Taj susret ga je promijenio. Od tog susreta Franju zanima samo on! Od njega sve polazi, za njega se sve odriče, u njemu se sve nalazi. Fasciniran je spoznajom kako je Bog postao krhki, slabi čovjek. I tako razumije da je Bogu čovjek najvažniji! Divi se Riječi koja postaje krhkom u čovjeku, slavi Božić više nego bilo koji drugi blagdan. Božić naziva blagdanom nad blagdanima, pun slatkoće izgovara ime djeteta Isusa. Otajstvo Boga koji postaje čovjekom, Franju je oduševilo. To otajstvo je tako zavolio te je i sam na kraju postao živa slika Krista. Franjo je slijedio Krista, stoga su Franju slijedili mnogi. Oni koji slijede Njega, njih se slijedi! Franjo je vidljivo u život vratio prve jaslice, a danas ih cijeli svijet o Božiću vraća u život.
Ničiji rođendan se ne slavi tako globalno kao Kristov. Franjo nas uči da i mi slijedimo siromašnog Krista, kako bi i s nama ljudi pošli prema istom Kristu. Franjo Asiški je shvatio da život ima u svom središtu osobu koja ljubi. Ova metafizička i kozmička činjenica daje čitavom svemiru značenje, smjer i cilj! Ljubav je upravo smisao stvaranja! Budući da Bog voli, on želi da njegovo stvorenje također bude stvorenje ljubavi. Po franjevačkom svetom teologu Ivanu Duns Scotusu, franjevačka teologija revolucionarno tvrdi kako je utjelovljenje svrha stvaranja. Razlog utjelovljenju nije stoga grijeh, nego ljubav! Krist je remek-djelo ljubavi usred stvorenja stvorenog za ljubav. On ljubavlju rješava grijeh! Tako je Franjo vratio «krv i tijelo» otajstvima kršćanstva. Vjeru i život tako povezuje ljubav.
Ako je poniznost dovela Sina Božjega s neba na zemlju, poniznost će ga dovesti i u naše duše, zato prihvatimo poniznost kao put do Spasitelja. Franjo je u praznim jaslicama vidio zaboravljeno Dijete (1 Čel 86). Da, jaslice bi trebale uvijek biti prazne, a srce puno Onoga koji sve ispunja. Svijet je tako često sveo život na trgovinu daj-dam. U svojoj površnosti bez vremena za traženje dubine smisla, svijet nam nudi plastično slavlje najvažnijeg svjetskog rođendana, zamotan u sekularnu ideju prolaznog interesa. Po Franjinim jaslicima razumijemo veličinu Božje ljubavi u običnostima života, u tragovima patnje, u Kristu koji jedini daruje smisao i patnje i ljubavi! Sv. Franjo je jasno odgovorio na pitanje tko je za njega Krist. Na nama je odgovoriti na isto pitanje. Utjelovljena ljubav je najkraći put do trajnog prijateljstva.
Neka nam ovaj Božić donese svijest zahvalnosti, stav poniznosti i ljubav kao polaznu i završnu točku svega. Sretan Božić!
(fra Jozo Grbeš)
