ODGOVOR NEBA NA POTREBE ZEMLJE

(Uz 40. obljetnicu Međugorja)


U Međugorju sam nazočan od prvih dana međugorskoga fenomena, pa mogu razložno tvrditi kako je ono za gotovo sve svjesne vjernike, koji privremeno ili trajno, borave izvan Domovine mjesto kamo rado navrate, ispovjede se, obave svoje zavjete i napune «akumulatore» prije nego krenu natrag u «novu», živo se nadam privremenu, domovinu. Za njih je Međugorje kultno mjesto koje obvezno pohode. Kad ne bi osjetili snagu milosti i nazočnost Duha, zacijelo ne bi navraćali - iz godine u godinu. Stoga mi se čini vrijednim i nužnim progovoriti nešto o Međugorju uz četrdesetu obljetnicu ovog, u novijoj crkvenoj povijesti, iznimnog i veoma vrijednog fenomena. Mi stariji svjedoci smo zvjezdanih trenutaka svoga naroda, svoje Crkve, ali i cijeloga svijeta u završnici minuloga stoljeća i tisućljeća. Epohalni događaj – urušavanje komunizma – zacijelo je najveći povijesni događaj cijeloga tisućljeća. Mnogi će reći, značajnija je bila Francuska revolucija. Treba, međutim, imati na umu, da je ona otvoreno i izrijekom nastupila protiv Boga, u ime bezboštva, promicala ateizam i masovno ubijanje, čak izvršila genocid nad jednom francuskom oblasti (Vendee). Ta je revolucija okončana u krvi. Pa sve potonje revolucije, kćerke «majke svih revolucija», bile su uglavnom bezbožne, nastupale su protiv Boga i Crkve. Spomenuti pad komunizma 1989. dogodio se na miran način, bez metaka i žrtava, milijunskim molitvenim mimohodima sa svijećama u rukama, pod geslom «Mačeve u plugove – koplja u srpove». Navod iz proroka Izaije i Miheja (Iz 2,4; Mih 4,3). Pao je komunizam i urušio se u sebe, kao kula od karata. Implozija, ne eksplozija. Djelo Neba, ne čovjeka. Bog se poslužio pojedincima koji su nastupili proročki i započeli epohalno djelo koje bijaše nemoguće izvesti bez učešća Božjega djela u svijetu – Kristove Crkve.

Usko su povezana Marijina ukazanja u Međugorju i epohalni pad komunizma. Već je u Fatimi Marija pretkazala kako će «Rusija prosuti svijetom svoje zablude», ali će na kraju njezino Bezgrješno, Prečisto majčinsko Srce trijumfirati. Pojava s kojom se susrećemo u Međugorju iziskuje tumačenje. Bez obzira na teorijske mogućnosti tumačenja bijakovsko-međugorskog fenomena, jedno se smije tvrditi: Međugorje je snažno zahvatilo u vjerski sadržaj i izričaj, u vjernički život i usmjerenje prema vjeri u nebrojenih, u svijetu i Crkvi. Nemoguće je prijeći preko činjenice da su Međugorjem prošli desetci milijuna hodočasnika tijekom četrdeset godina i neodgovorno je ignorirati vjerska i vjernička uvjerenja te osjećaje, ono što se u Crkvi naziva «osjetilom vjere» i «vjerničkim osjećajem», ma što pojedine komisije ili pojedinci u svojim tumačenjima i istraživanjima govorili ili pisali. Naime, od samoga početka u Crkvi glasi načelo, što vjerni puk moli, čemu se klanja, to i vjeruje. Tako i ovdje. Vjernički puk od samoga se početka, protiv svih mogućih zaprjeka, opredijelio za vjeru u ukazanja Blažene Djevice Marije. Na temelju međugorskih ukazanja i svjedočenja vidjelaca danas je Međugorje svjetski fenomen, čudo u nastanku, održanju i trajanju, svim protivnim silama unatoč. Nastalo iznenada, neočekivano. Nitko nije ni na koji način utirao put fenomenu ni događaju. Do danas je ono izdržalo sve prigovore i protimbe, oporbe i nijekanja, čak i najsuvremenije pokuse kompjuterizirane i digitalizirane epohe. Bili su tu mnogobrojni međunarodni znanstveni timovi te je konačni zaključak: Kod međugorskih vidjelaca znanost dopire do svojih mogućnosti. Znanost kao skup zakonitosti i pravilnosti u ritmu čovjekova života i svjetskih tijekova, ali ne i znanost kao konačna istina o čovjeku i svijetu. Onkraj znanosti nalazi se vjera kao nutarnja istina i osnovica svih događanja u Međugorju, te kao jedini vjerodajni tumač te istine. Međugorje se, naime, može promatrati kao otvorena knjiga suvremenoga svijeta, Sveto pismo i slovnica koju suvremeni čovjek svakodnevno iščitava, kao povijesno iščitavanje svega što je davno nakanio Bog s čovjekom, a čovjek kroz povijesne tokove neprestano zaboravlja i ispušta iz zrenika. Naime, Međugorje - veliki poziv svima: Natrag k Bogu! Bez Boga nema budućnosti! Međugorje kao živo dopisivanje novoga poglavlja Djela apostolskih.

Biblija spada među knjige koje treba čitati želi li čovjek sloviti suvremen, su-doban. U njoj je ocrtano svako ljudsko stanje, sve (ne)prilike koje pojedinca, narod i svijet znaju snaći. U Bibliji je čovjek u najvećim visinama i najdubljim provalijama, u zanosu i očaju, ushitu i smrtnom strahu. U Bibliji nema cenzure ni autocenzure, u njoj je svatko podvrgnut kritici, i kraljevi sa svojim dvorjanima, kao i obični čovjek, pastir ili nadničar na njivi. Za jednoga ukazanja - tijekom svojih šest godina i četiri mjeseca župnikovanja u Međugorju bio sam za mnogih osobno nazočan - vidioci su pitali Gospu, zašto dolazi, zašto se ukazuje. Odgovor je glasio: «Došla sam reći svijetu da Bog jest, Bog opstoji». Nećemo puno pogriješiti ustvrdimo li kako je ateizam, sustavno nijekanje Boga, više od dva stoljeća europski odredišni duhovni stav, duhovni virus koji se prenio na globalni plan. Netko je rekao kako je nakon toliko Gulaga, Auschwitza i svih konclogora nemoguće vjerovati u Boga i pisati poeziju. Danas se problem nameće s druge strane: Je li moguće vjerovati u čovjeka koji uništava temelje svog bivovanja na planetu Zemlja, sa stisnutom i uzdignutom pesnicom, u prometejskom prkosu, sa zakonom ili puškom u ruci, s political correctness i diplomatskim rječnikom na usnama? Pojedinci su toliko razoreni te su kadri jedino razarati, do te mjere mrtvi da su sposobni sijati samo smrt, u toj mjeri bolesni da još samo oko sebe šire bolest i zarazu. «Slobodu obećavaju, premda su i sami robovi pokvarenosti i zla. Svatko robuje onomu tko ga svlada i zarobi» (2 Pt 2,19). Kako je samo ta svetopisamska istina danas aktualna! Oni koji robuju zlu i grijehu govore o slobodi! Vidimo kako se ljudi u ovoj pandemiji plaše i klone jedni drugih. S druge strane svjedoci smo kako se ponovno otkrivaju istinski izvori religijskoga u terapeutskom, iscjeliteljskom značenju i dosegu. Nitko ne može do kraja zadovoljiti čovjekovu težnju i žudnju za Apsolutnim osim jedino Bog.

Moguće je tražiti nadomjestke za Boga, ali potraga redovito završava u beskrajnom lancu nesreća, budući da je bez nutarnjega usidrištenja u Bogu nemoguće imati čvrsto životno uporište. Trajni i neprekinuti izvor naših nesreća jest u odvojenosti od Boga, te čovjek shvaća sebe tek na temelju promašaja i pogrješaka, nevolja i neumjerenosti, neispunjenosti i ovisnosti, koje sa sobom nosi iz životnoga iskustva. Da bi bio sretan, on mora doživjeti i iskusiti prihvaćenost i ukorijenjenost u Apsolutnome. Međugorje pruža suvremenom čovjeku duhovni zavičaj. Ono je odgovor Neba na potrebe suvremenoga čovjeka koji je beskućnik, luta zemljom, tražeći dom i zavičaj. Marija se ne ukazuje radi zadovoljenja naše radoznalosti, nego žurne poruke Zemlji i opomene Neba kako svi moramo promijeniti život. Obratiti se i vjerovati. Stvarati mir! Bog jest, Bog postoji. Marijina poruka u vremenu bezbožnog ateizma koji je sustavno nijekao Boga. Službeno, ateizam bijaše vjera bezbožnika, vjerovanje da Boga nema. Marija nebeski glasnik a djeca-vidioci kao posrednici toga glasa. Ukazala se prvi put na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja 1981. Tko je bio Ivan? Kad su ga pitali da se predstavi i ovjerovi pred javnošću, on je kratko odgovarao: «Ja sam GLAS!» Nije bitno ni ime ni prezime, ni roditelji ni imovinsko stanje, ni odakle je i tko ga šalje. On je «glas!» Božji glas. To je njegov CV (curriculum vitae), koji mora svatko od nas ispuniti kad traži posao ili se negdje upisuje. Bog njega definira kao svoj glas. Tako i Marija! Postaje Glas i Glasnik neba u svim svojim ukazanjima. Guadalupe (Meksiko), Lurd, Fatima, Kibeho (Ruanda, uoči genocida), Međugorje. Na nama je čuti taj glas koji treba odjeknuti u srcu i pretočiti ga u život. Vjernički, obraćenički, poći Božjim putem. Uskom stazom obraćenja i punoga života.

(Dr. fra Tomislav Pervan)