O duhovnoj svjetovnosti
sukladno učenju pape Franje
Obično se, i prije prvoga pojavljivanja novoizabranoga pape na prozoru iznad Trga sv. Petra, dade ponešto doznati o temeljnim odrednicama njegova pontifikata. I, u pravilu, ne prođe puno vremena do prvoga službenoga dokumenta novoizabranoga prvosvećenika Katoličke crkve, koji uputi svijetu u obliku enciklike, pobudnice ili nekoga drugog službenog dokumenta. Od te povijesne prakse novoizabranih prvosvećenika Katoličke crkve, nije odstupio ni sadašnji papa Franjo.
Stoga bih, cijenjene čitateljice i čitatelji, u ovom Movis-ovu jesenskom uvodniku, želio s vama razmišljati o jednoj temi o kojoj je današnji Papa, u više navrata, govorio i pisao. Svoju prvu Apostolsku pobudnicu Evangelii gaudium (Radost evanđelja) objavio je 2013. godine. Na početku pobudnice Papa je napisao: «Radost evanđelja ispunja srce i čitav život onih koji se susretnu s Isusom. Oni koji dopuštaju da ih On spasi oslobođeni su od grijeha, tuge, nutarnje praznine i osamljenosti (br. 1)».
U istoj pobudnici, Papa je dotakao jednu temu koju je, tijekom desetgodišnjega mandata, više puta ponavljao. Tako, u brojevima 93.-97. piše o duhovnoj svjetovnosti koju, već na početku toga odsjeka, naziva «stvarnošću koja se skriva iza prividne religioznosti, čak i ljubavi prema Crkvi, ali se u svojoj biti sastoji u traženju ljudske slave i osobnog probitka nauštrb slave Gospodnje.» Ovomu valja dodati da se pojavnost (fenomen) duhovne svjetovnosti hrani iz dva izvora - iz divljenja gnosticizmu i samodopadnom prometejskom neopelagijanizmu. Oba ova izričaja znatno su se koristila tijekom povijesti prodiranja teološke misli u svijet koja je, upravo u gnozi i pelagijanizmu, nalazila svoje glavne heretične protivnike. Inače je glavna boljka svih hereza izdvajanje jedne djelomične stvarnosti, spoznaje ili istine i pokušaj njezina podizanja na razinu sveobuhvatne i sveobvezujuće. Tako se, s jedne strane, gnosticizam otkriva u svom zatvorenom subjektivizmu, kojeg zanima samo jedan vid duhovnoga, odnosno prosvijetljujućega iskustva, po kojemu osoba ostaje zatvorena u vlastitom dosegu razumijevanja i osjećanja. Ili, jasnije rečeno, ono što sam ja doživio ili iskusio, spoznao ili povjerovao, postaje mjerom kojom mjerim sve oko sebe. I ako se netko ne uklapa u te okvire moga osobnoga duhovnoga iskustva, smatram ga nižim na ljestvici spoznajno-sjetilnih mogućnosti. S druge strane, drugi spomenuti fenomen vrlo je sličan prvomu, te se ponajviše očituje u pouzdanju isključivo u vlastite snage, u osjećaju superiornosti u odnosu na druge, nerijetko zatvoren u određene oblike katolicizma prošlosti.
Mjesta na kojima se, između ostalih, navedene pojavnosti najzornije očituju, nerijetko su crkveni obredi i uredi. Koliko god ova dva crkvena pojma, namjenski i sadržajno, izgledali nespojivima, jedan i drugi su često poprišta nezdrava elitizma i duhovne svjetovnosti, kojima je temeljni cilj nekritička samopromidžba pojedinaca i njihovih istomišljenika, dok je proslava Isusa Krista i evanđeoskih vrijednosti u posve drugom planu. Takve nezdrave pojavnosti, pojedince i skupine, Isus je svojedobno nazvao «obijeljenim grobovima», a Papa «čuvarima muzeja». Crkva nije svediva na dojmljiva obredna uprizorenja i neuvjerljiva mahanja dogmatskim zaključcima, kojima češće skrivamo, nego otkrivamo živoga - utjelovljenoga, raspetoga i uskrsloga Sina Božjega. Isto tako, Crkva nije ljudska tvorevina, birokratski ustroj kojim bi se moglo upravljati kao s bilo kojim drugim ljudskim djelom, te samim tim ni uspjesi, ostvareni tehničkim i našim umnim naporima, nisu neko pouzdano mjerilo razine naše istinske suradnje i odnosa s Bogom. Stoga, dragi vjernici, ne dopustimo ugušiti evanđelje u nama! Ono se rađa u poniznu i raskajanu srcu, što zorno potvrđuje slučaj farizeja i carinika, koji su se istodobno našli u hramu (usp. Lk 18,9-14). Dok se prvi došao razmetljivo hvaliti Bogu, potonji se, svjestan svojih slabosti, pokajnički udarao u prsa, uvjeren da će tako postići milost i oproštenje. Zato je evanđelje uvijek Radosna vijest koja ima potrebu priopćiti se i s drugima dijeliti, osobito u poniznom služenju koje ne traži uvijek i samo svoje. Ono se hrani za euharistijskim stolom, u klanjanju, osobnoj i zajedničkoj molitvi, kako bi se izišlo na kraj s dnevnim slabostima, borbama i kušnjama.
Stoga je krajnje vrijeme uzeti evanđelje u ruke i čitati o Isusovu životu i djelovanju, kako bismo stekli sigurnost da u svome djelovanju slijedimo Isusa, a ne same sebe. Toliko željena obnova Crkve, jamačno se ne će dogoditi po zatvaranju u elitne skupine, koje su uvjerene da slave Boga bolje od drugih, kao što se ne će dogoditi ni u zatvorenim uredima, u kojima se počesto mogu čuti samohvale i neutemeljeni hvalospjevi svojim ljudskim postignućima. Mir i dobro!
fra Antonio Šakota,
nacionalni koordinator HKM u Švicarskoj
