O Bogu supatniku
Dok pišem ovaj uvodnik stalno se pitam kako će ga biti čitati kada ugleda svjetlo dana?
Što će se sve u međuvremenu dogoditi? Hoće li ga se, s obzirom na novonastale okolnosti u svijetu koje siju strah i neizvjesnost, uopće čitati? Što će biti za mjesec dana? Što će biti sutra?
Kao vjernici znamo da su sile zla ograničene, ali i takve nanose ogromnu štetu i nemjerljive gubitke, izazivaju bol i siju mržnju. A ono vječno pitanje: «gdje je sada Bog?» kao da razdire dušu koja, vapijući, traži odgovor. Pitanje tzv. «opravdanja Boga» i njegove nazočnosti u svijetu obavijenom tamom zla, osobito patnjom djece i svih nevinih, zbog mržnje i perverzne samovolje poludjelih i slijepih vođa ubijenih ljudi, postavljalo se oduvijek. Na osobit način tijekom i nakon sramotnih ratova prošloga stoljeća. Kod takvih pitanja mnogi će odabrati šutnju kao odgovor koji se čini najdostojanstvenijim. I izreka kaže da je šutnja zlato. U ovim situacijama i znak ljudske poniznosti. Čini se da je bolje i pametnije ne razmetati se riječima i jeftinim odgovorima koji čovjeku patniku i tražitelju znaju nanijeti dodatnu štetu i bol.
Ipak, teološko promišljanje nad pitanjem prisutnosti zla i patnje nevinih iznjedrilo je, osobito kod teologa na njemačkom govornom području, neke zaboravljene odgovore, bacajući jedno novo svjetlo na vrijednost šutnje. A ono se očituje u ponovnom otkrivanju «simpatičnoga» Boga. Naime, pojam «simpatičan» grčkog je podrijetla, to jest složenica dviju riječi – syn i pathein – što bi se doslovce dalo prevesti kao «zajedno patiti», «su-patiti». Tako se, tražeći odgovor na pitanje Božje nazočnosti u zlom svijetu, istoga Gospodina prepoznaje kao onoga koji samom svojom osobom trpi u svakomu čovjeku-patniku. Ove tajne mi vjernici na osobit način postajemo svjesni u našem korizmenom hodu, kada se trudimo nasljedovati Krista – slugu patnika – koji je pobijedio grijeh i smrt tako što ih je uzeo na svoja pleća i dopustio da mu ih pribiju na Golgoti jednom zauvijek. Zato, unatoč bolu i potrebnoj poniznoj šutnji, ipak smijemo svoj pogled upirati i poglede naše braće i sestara usmjeravati ka križu i ranama koje su otvorene za primanje svih izranjenih, izmorenih i opterećenih. U Kristu prepoznajemo učitelja, prijatelja i brata koji se nije libio zauzeti i posljednje mjesto na svijetu jer – među razbojnike bi ubrojen. Njegova milost je ujedno i poziv svakome od nas razviti u svom životu Kristove osjećaje. Stoga uvijek vrijedi u ispitu savjesti upitati samoga sebe postoje li takvi osjećaji u mom srcu? Jesam li spreman patnju drugoga uzeti na sebe? Dotiče li me patnja drugih ili sam u svijetu obilja postao neosjetljiv i ravnodušan? Jesu li složena trenutna društvena zbivanja poligon za filozofiranje i teoretiziranje, ili prigoda u kojoj ću otvoriti svoje srce, postati bližnji i učiniti svojima radosti i boli ljudi kojima sam okružen, neovisno o njihovoj vanjštini?
Za razliku od Gospodina koji se zbog svoje «simpatičnosti» daje raspeti, čovjek u današnjemu svijetu raspet je između sebičnih ponuda. U vremenima krize posebno dolaze do izražaja. Na jednoj strani sebični liberalizam, na drugoj sebični populizam. Dok plemenita vjernička duša nikad ne želi biti dijelom bilo kakvih ideologija. A istodobno želi nekome pripadati. Ne nalazeći spokoja u «strankama» boji se ostati sama i neshvaćena. I to se dogodi i dio je životnoga rasta. Dok razmišljam o ovome «ostati sam», sjetih se jedne rečenice iz Ivanovog evanđelja kojom počinje izvještaj o ukazanju Isusa Mariji Magdaleni: «A Marija stajala vani kod groba i plakala» (Iv 20,11). Marija je zasigurno bila osoba sa svojom posebnom životnom pričom. U Isusu je susrela onoga koji ju je znao čuti i razumjeti, ali i potaknuti na novi život. Odjednom Učitelja nema. Umro je, pomazan i pokopan. Jednoj osobi tada se urušio sav njezin svijet, uzdrman temelj na kojemu je stajala, oslonjena sada na krhkost vlastite duše. I suze je dovedoše do tišine groba. Suze joj pročistiše pogled kojim će ugledati Učitelja koji je učinio nešto neviđeno, nečuveno i neponovljivo. Njezine suze otkriše je u svoj njezinoj «simpatičnosti». U svijetu moći koji svoju snagu ponekad, nažalost, očituje zveckanjem oružja, nemoć običnih ljudskih suza bila je dovoljna kako bi se ugledao događaj koji će, svojom nenametljivom snagom, biti u stanju promijeniti svijet. U vremenu pomanjkanja
uvjerljivih i snažnih odgovora nekad nas i suze znaju dovesti do odgovora, do
simpatičnog Boga. I nas same učiniti simpatičnima. Ne boj se!
Neka nam, cijenjene čitateljice i poštovani čitatelji, primjer Marije Magdalene bude poticaj u traženju uskrsloga Krista i u vremenima suza. Sretan Uskrs!
Fra Antonio Šakota,
nacionalni koordinator HKM u Švicarskoj
