Probudi se ti što spavaš

 

Poštovane čitateljice i čitatelji Movisa!

Uistinu je velika radost promatrati životnost naših zajednica i nakon više od 50 godina služenja svome narodu u lijepoj nam Švicarskoj. Djeca i mladi već treće generacije Hrvata-katolika ispunjenje svojih vjerskih čežnji još uvijek, i to u ne malom broju, nalaze u okrilju naših misija. Za nas Hrvate se kaže da smo jako dobro integriran narod u švicarskom društvu. U konačnici, novi naraštaji se i jezično, uglavnom, bolje sporazumijevaju na švicarskim dijalektima ili na njemačkom, nego na hrvatskom jeziku. Doduše, poznavanje hrvatskoga jezika kod naših mladih, s obzirom na okolnosti, hvale je vrijedno. Zbog svega navedenog postavlja se pitanje što ih to konkretno vuče slaviti Boga upravo u našim misijskim zajednicama? Razloga je puno i teško ih je pobrojati u jednom kratkom uvodniku. Dovoljno je reći – Bogu hvala.

Netko kaza da se jezik na kojem se izriče vjera prenosi majčinim mlijekom. Zasigurno je to jedan od odgovora. Zato, hvala mama! Hvala tata! Bez vaše posvećenosti Bogu ne bi bilo ni posvećenosti kod naših mladih u ovolikom broju. Također, hvala svim svećenicima-franjevcima, njihovim suradnicama i suradnicima koji se svojski trude u svoje zajednice uvijek iznova ubrizgavati svježu evanđeosku krv. Konačno, hvala svima, mladima i starima koji u svojim obiteljima i događajima u misijskoj im zajednici podmeću svoja leđa služeći Kristu, na dobro svekolike braće i sestara.

Nakon zimskog sna stiže nam proljeće. Nije ni čudo što su se najvažniji događaji naše vjere, Kristova smrt i uskrsnuće, vremenski odigravali upravo u tom prijelaznom razdoblju, kada se život počinje buditi nakon hladne i teške zime. U tom duhu, kratku pozornost želim svrnuti i na potrebu našega buđenja. Naime, koliko god nam zajednice bile dobre i obilovale plodovima, primjetan je i svojevrsni «zimski san» u pojedinim, bitnim, sastavnicama našega pastoralnoga djelovanja. Tražiti za to krivce pogrešan je put, ali nećemo pogriješiti ako u kritici uvijek krenemo od sebe i pitamo se što konkretno svojoj zajednici možemo dati i u njoj poboljšati.

Ono što je prilično primjetno su samo neke stvarnosti, a vjerojatno ih je i više, koje želim pred vas staviti u obliku pitanja na koja dajem općeniti odgovor. Može li broj članova našega zbora koji uveličava liturgijska slavlja u Einsiedelnu biti veći? Može. Može li više mladih svoje glazbene talente staviti na raspolaganje na, primjerice, Rumenom listu? Može, itekako. Jesmo li počeli pomalo zaboravljati da jedinstvena i svake hvale vrijedna naklada Movisa (12250 tiskanih primjeraka) treba biti praćena i odgovarajućim dobrovoljnim prilozima, kako bi se uopće u takvoj nakladi mogao tiskati?
Jesmo, jer je sve više izdataka a sve manje primitaka.

Braćo i sestre! Krist nas ne poziva biti pasivnim promatračima i «komentatorima sa strane» naših zbivanja. Uvjeren sam da još uvijek možemo i bolje i više. Stoga, kako ne bismo prespavali toliko toga lijepoga što se događa i još može događati, u ljubavi Krista uskrsloga prihvatimo jedni druge, uzljubimo svoje misije i zajedničke nam susrete i projekte još većim žarom, kako bismo od materijala koji imamo oblikovali najsjajnije lice naših zajednica i zajedničkih nam susreta i projekata. Ako smo se, pak, uspavali, probudimo se kako bi nam zasvijetlio uskrsli Krist (usp. Ef 5,14).

U tom duhu, svima vam želim radostan i blagoslovljen Uskrs!


fra Antonio Šakota,
nacionalni koordinator HKM u Švicarskoj