U nadi protiv svake nade


Liječnici u novije vrijeme često govore o sve većem broju psihički bolesnih ili opterećenih ljudi. Stresne životne situacije - naglašavaju - dodatno potenciraju psihičke bolesti. Na psihičko zdravlje zadnju je godinu u velikoj mjeri utjecala pandemija koronavirusa. U medijima se neprestano naglašava da će ona ostaviti velike posljedice upravo na psihičko zdravlje ljudi diljem svijeta. U našem narodu te će posljedice – kažu - biti još izraženije zbog dvaju potresa koji su baš u godini pandemije zadesili stanovnike Zagreba i Banovine.

I prije ovih najnovijih nevolja osjećalo se svojevrsno nezadovoljstvo i beznađe. Sve se češće moglo čuti: “Čemu se mogu nadati?” “Kako očekivati bolje?” “Kako ostati duhom pozitivan?” Ova najnovija epidemiološka situacija nas je dovela dotle da nam je riječ “negativan” postala draža od riječi “pozitivan”. Beznađe, nezadovoljstvo i depresija kao da su posebno zahvatili mlade ljude ili su nam kod njih te pojave izraženije i uočljivije.

Ključna riječ za opstojnost čovjeka u svako vrijeme bila je nada. Nada je vjera u bolje. Ona je jedna od triju osnovnih kršćanskih kreposti bez kojih je nemoguće živjeti: vjera, ufanje (nada) i ljubav. Nada nije puko iščekivanje promijene na bolje, nego aktivno uključivanje u taj proces. Tek tada nada postaje oživotvorena. Uz vjeru i ljubav, nada je pokretač onog novog i boljeg. Po njoj prepoznajemo vjernika od nevjernika. “Kršćanin je čovjek nade” – kako u svojim nastupima često spominje papa Franjo.

Nada u svom punom značenju do izražaja dolazi upravo kad je teško, u nevoljama života, u padovima i neuspjesima, u kriznim situacijama. Dok god se nadamo dotle zapravo i živimo. Ili kako kaže ona mudra izreka: “Nada umire posljednja!” Tek kada pokopamo nadu u sebi, mrtvi smo ljudi. A da se to ne bi dogodilo onda je važno ostati pozitivan i ne odustati. Vjera i nada u oproštenje vratila je u život svetog Petra nakon zatajenja. Judu pak nije, jer se prestao nadati.

Stari su oci govorili da se naučiti moliti može samo moleći. Pobijediti ovo rašireno beznađe, bezvoljnost i depresiju moguće je samo buđenjem nade u nama i neodustajanjem od puta dobra. “U nadi protiv svake nade, povjerova Abraham da će postati ocem naroda mnogih” – kaže knjiga Postanka. Mi za razliku od Abrahama nismo svjesni vlastite snage i sposobnosti ako se na Boga oslonimo. Ipak u pojedinim prigodama doživimo da možemo i učiniti i podnijeti puno više nego što bismo mogli zamisliti. O tome najzornije svjedoče oni koji su prošli rat, tešku bolest ili koju drugu veliku nevolju. “Sve mogu u onome koji me jača” – rekao bi sveti Pavao.

Možda je upravo ova korizma i Uskrs trenutak kada ću se odvažiti i učiniti ono što odgađam mjesecima ili godinama. Jasno je da se mogu riješiti ovisnosti i poroka. Jasno je da mogu izgraditi bolje međuljudske odnose. Jasno je da se mogu kloniti ogovaranja, klevetanja i osuđivanja. Jasno je da mogu biti odgovorniji, strpljiviji i ljubazniji u svagdanjem ophođenju prema drugima. Jasno je da mogu okrenuti novu stranicu u svom životu. Jasno je da mogu postati drukčiji, bolji čovjek i vjernik. Bog koji je dao snagu Abrahamu, daje je i meni samo ne smijem prestati vjerovati i nadati se.

“A mi smo se nadali da je On onaj koji ima spasiti Izraela” – govore dvojica Isusovih učenika na putu u Emaus. Iako puno toga nisu razumjeli ipak se nisu prestali nadati. Zato u nadi protiv svake nade i mi istinski povjerujmo i bit će nam dobro.
U tom duhu želim vam sretno i blagoslovljeno Uskrsnuće Isusovo!

Fra Branko Radoš,  nacionalni koordinator HKM u Švicarskoj