SPOMENI SE DA SVETKUJEŠ DAN GOSPODNJI!
Nedavno sam, na ulazu u jedno tržno središte, susreo supružnike – moje dugogodišnje znance – koje već dugo nisam vidio u crkvi. Susret je, iako neočekivan, bio iznimno srdačan. Pozdravili smo se prijateljski pri čemu su njih dvoje morali napraviti dodatni napor – osloboditi svoje ruke od vreća i vrećica koje su ih opterećivale.
I nakon uobičajenih pozdravnih riječi i izražene iskrene radosti zbog susreta (jer smo se dugo i dobro poznavali) gospođa je, želeći vjerojatno predusresti moje pitanje o razlozima njihova dužega izostanka s nedjeljnih okupljanja oko euharistijskoga stola, započela svoju 'tiradu'. Spontano je, uz pokoji sočniji komentar, nabrajala razloge zbog kojih, eto, rjeđe nego prije, sudjeluju na nedjeljnim i blagdanskim svetim misama. U tom njezinu 'obrambenom' nizu našli su se brojni rođendani, imendani, obljetnice, obiteljska, poslovna i ina okupljanja. Te njezine izgovore sam, iako je bila riječ o 'prožvakanoj' matrici, iz čiste pristojnosti i prijateljskoga obzira, pozorno saslušao do kraja. Završavajući taj svoj izgovorni proslov, dohvatila je na tlo privremeno odložene vrećice što je bio znak da je vrijeme našega susreta isteklo i da moji znanci kane krenuti dalje. Muž je, dok je ona govorila, uglavnom potvrdno kimao glavom. Oprostili smo se uz njihova opetovana obećanja da ćemo se ubuduće češće viđati i moju glasno izrečenu nadu da će tako i biti, iako sam bio uvjeren da nisu preveliki izgledi za jedan takav korjenit zaokret mojih znanaca. Moja dvojba se temeljila na spoznaji da su moji sugovornici zapravo isključivo govorili o posljedicama, uopće ne dotičući do kraja zamućeno izvorište svoje vjerničke mlakosti.
Vrijednosna ljestvica kao jamac očuvanja obiteljskih vrijednosnih odrednica
Vrijednosna ljestvica, oblikovana i prihvaćena unutar obiteljskoga kruga, postojan je jamac ispravnih pojedinačnih i zajedničkih odluka i ponašanja. Tu činjenicu najzornije potvrđuju pojedinci i obitelji, koji imaju iznimno sadržajan i slojevit društveni život, nerijetko protkan (uz one glavne i profesionalne) i brojnim drugim tzv. sporednim – športskim, kulturnim i društvenim – obvezama, a redovito slave nedjeljnu i blagdansku euharistiju sa zajednicom, živeći primjerenim sakramentalnim i molitvenim životom. Riječ je, dakle, o konkretnim osobama i obiteljima i neospornim činjenicama, koje najsnažnije obeskrjepljuju izgovore pojedinaca i obitelji koji, zapravo svoj vjernički nemar nastoje opravdavati svojim, navodno neodgodivim, nedjeljnim i blagdanskim (uglavnom slavljeničkim!) obvezama. Istovjetan obrazac vrijedi i za brojnu katoličku mladež. I njihove izgovore na istovjetno pitanje, koliko god oni bili vješto sročeni, najsnažnije dovodi u pitanje upravo vjernička praksa i dosljednost njihovih vršnjaka, kojima se ne može osporiti ama baš nijedna sastavnica suvremenog spektra mladenačke uspješnosti. Iskreno sučeljavanje s tom pojavnošću (osobnim ili obiteljskim vjerničkim malodušjem!) prvi je korak i pouzdan temelj na koji se mogu nasloniti mogući pozitivni procesi i pomaci.
Da se odmor ne prometne u svoju izvornu i sadržajnu protivnost
Neosporiva je činjenica, koju život svakodnevice i nedvojbeno potvrđuje, da samo pomno isplanirani odmor, poput svakog drugog ozbiljnijega projekta, može, u velikoj mjeri, ispuniti naša opravdana očekivanja. Teško je, naime, očekivati da ćemo se s godišnjega odmora vratiti odmorniji, svježiji i spremniji na obveze koje nas po povratku očekuju, ako i te dane, toliko potrebnoga predaha i odmaka od uhodane svakodnevice, provedemo u skladu s istovjetnim životnim i društvenim navikama, koje su nam bile izvorom stresa i neugodnih iskustava tijekom godine. To je prvi preduvjet sadržajna i okrjepljujućega odmora, dok je drugi uspostava skladna ravnovjesja između naših dviju neodvojivih sastavnica – našega tijela i našega duha. Brojni naši vjernici, na svu sreću, duboko svjesni te neprijeporne zakonitosti, u dane svojih ljetnih predaha, redovito ugrađuju i pokorničko-molitvene posjete svetištima i hodočasničkim odredištima kojima, to s ponosom možemo istaknuti, naše dvije domovine istinski obiluju.
Želim vam, cijenjene čitateljice i poštovani čitatelji, u ime MOVIS-ova uredništva, lijep i sadržajan odmor, uz srdačan i prijateljski pozdrav!
Vaš fra Mićo Pinjuh, glavni urednik
