Gospodine, što želiš da učinim?
Drage čitateljice i poštovani čitatelji našega Movisa!
Lijepi ljetni odmori u Lijepoj Našoj su iza nas, te smo već prilično zagrnuli rukave posvećeni našim svakodnevnim obvezama. Posvećenost bi trebala biti jedna od ključnih odlika svakoga od nas. Sami ovaj izraz u sebi tako očito nosi i odjek svetosti, a svetost je stvarnost koja nas stavlja u doticaj s Gospodinom Bogom. Upravo smo ovih prijelaznih dana iz ljeta u jesen mogli svjedočiti jednom u Crkvi uzvišenom obliku iskazivanja i čašćenja svetosti. Bijaše to u nedjelju, 7. rujna, kada je uz mnoštvo osobito mladoga svijeta na Trgu svetoga Petra papa Lav XIV. kanonizirao, to jest svetima proglasio dvojicu mladića – Pier Giorgia Frassatija i Carla Acutisa.
Naš dragi Papa tom prigodom nas je u svojoj nadahnutoj homiliji podsjetio da je najveći rizik našega života u tome da ga potratimo izvan Božjega promisla. Stoga nas je ohrabrio da se bez oklijevanja bacimo u avanturu koju On pred nas stavlja, oboružani snagom i pameću koja dolazi od Duha Svetoga koje smo u stanju primiti u onoj mjeri u kojoj smo se spremni lišiti samih sebe, stvari i ideja na koje smo navezani, stavljajući se pritom u osluškivanje Riječi Božje. Pritom nas je podsjetio i na jednoga svetca, sv. Franju Asiškoga, koji je prije 800 godina pokazao što znači odlučiti promijeniti svoje životne navike i usmjerenja, te svoje postojanje u potpunosti darovati Gospodinu i njegovom naumu ljubavi za svoj život. Da, nakon što je Gospodin otvorio srce tada mladome Franji da može vidjeti kako se život ne iscrpljuje u bogatstvu, slavi i skupim tkaninama kojima je kod svoga oca trgovao, u istome srcu Asiškoga svetca rodilo se pitanje koje bi se trebalo pojaviti u srcu i na usnama svakoga od nas, i to u obliku najsnažnije molitve: «Gospodine, što želiš da učinim?»
Primjeri života sv. Pier Giorgija i sv. Carla mogu i nama danas biti poticaj na putu ostvarenja vlastite svetosti. Temeljne odlike odnosa s Bogom bili su kod njih tako jednostavni: svakodnevna sv. misa, molitva, euharistijsko klanjanje, redovita ispovijed, čašćenje Gospe i svetaca. Time postaje tako vidljivo i posve očito da put ka svetosti koji Crkva predlaže svima ostaje zapravo nepromijenjen. Ovo neprocjenjivo blago barem je nama uvijek dostupno. Ovom neiscrpnom i najvećem blagu koje je Gospodin povjerio svojoj Crkvi da ga dalje dijeli na spas vjernim dušama, valja pridodati i skupine vjernika koje se oko toga blaga okupljaju u svojim župnim, misijskim, karitativnim, molitvenim ili drugim zajednicama u kojima ne više pojedinci, nego kao Kristovo Tijelo živimo kršćansku svetost. Upravo su i ova dva mlada svetca u takvim zajednicama našli svoj put ka dubljem upoznavanju Krista. Tako su i oni, poput svetoga Franje, na putu rasta u vjeri našli ne samo sebe nego i braću i sestre.
Takve odnose radosti i zajedništva nemoguće je držati unutar vlastitih zidova. Zato obojica i jesu svojim životima donosili Krista i njegovu ljubav u svijet, osobito onaj trpeći. Sv. Pier Giorgio je, primjerice, služio Kristu u čitavoj društvenoj zajednici, davao kršćanske doprinose političkom životu i nadasve služio siromasima. Za njih je, kao i za sve bolesne, znao reći da oni u sebi nose svjetlo koje mi drugi ne poznajemo. U moru lijepih citata ovome ćemo dodati i jedan od sv. Carla: «Tuga je okrenutost prema sebi. Sreća je okrenutost prema Bogu. Obraćenje nije ništa drugo nego preusmjeravanje pogleda odozdo prema gore.»
Na koncu, lijepo je vidjeti u svim našim zajednicama oduševljenje za Krista, osobito među mladima. Vjerujemo da će se, barem oni, oduševljeni za Krista nastaviti okupljati u zajednice radosti i ljubavi kako bi svojim djelovanjem mogli zaraziti «svjetove» u kojima žive, služeći Kristu u onima koji su najpotrebniji njegovoga milosrđa.
Stoga i svima vama, čitatelji i čitateljice našega Movisa, od srca želim da i ove stranice koje ćete sada prelistavati i iščitavati, također budu poticaj na putu vlastite svetosti. Mir i dobro!
fra Antonio Šakota,
nacionalni koordinator HKM u Švicarskoj
