MONSTRUMI SE NE RAĐAJU,
NITI S NEBA PADAJU

Samoubilački pohodi iako već odavno, nažalost, nisu nikakva velika novost na svjetskoj razini, njihova učestalost, organizacijsko-logistička 'perfekcija' i izvedbena brutalnost u novije vrijeme, činjenice su koje unose silan i opravdan nemir u našu svakodnevicu.
Dodatni razlozi za opravdani nemir su i činjenice da je riječ o društvenoj pojavnosti koja ne ostaje unutar pojedinih nacionalnih i državnih granica nego se, poput nezaustavljive pandemije, širi diljem svijeta s jedne, te obeshrabrujuća činjenica da zaštićenih osoba i ustanova više nema, s druge strane. To zorno potvrđuje činjenica da su nerijetko cilj napada skupine nedužnih ljudi, religiozne ustanove, tržna središta (centri), značajni kulturni događaji, gospodarstveni, politički i vojni forumi… Ciljano se biraju velika okupljališta ljudi, kako bi i konačna šteta bila što veća. Koliko god razlozi tih suvremenih masovnih ubojica bili različiti, neki su im ipak zajednički poput osjećaja društvene izopćenosti, pomanjkanja obiteljske potpore, posvemašnje nebrige društva njihova okruženja… Kada se na taj očajnički korak odluče odrasle osobe (koje je društvo ostavilo na cjedilu i život pregazio), njihov nerazumni čin se, iako teškom mukom, još donekle može i razumjeti. No, kada se u toj ulozi pojave maloljetni osvetnici koji, bez ikakva upozorenja i iz samo njima poznatih razloga, otvore osvetničku vatru po svojim dojučerašnjim suučenicima i profesorima, nastojeći napraviti što veću 'štetu', to su događaji pred kojima normalan ljudski um nemoćno zastaje – ljudske tragedije kojima bi se sve nadležne ustanove (društvene i vjerske ) morale sustavno i usklađeno pozabaviti, kako bi se, preventivno djelujući (što današnja znanstvena i tehnološka dostignuća uvelike olakšavaju) slične tragedije u budućnosti svele na što manju mjeru. Javne jadikovke i medijska 'zgražanja', prožeta teškim riječima i optužbama na račun žalosnih počinitelja, nerijetko zvuče poput dobro osmišljenih pokušaja skidanja svake odgovornosti s brojnih pojedinaca i ustanova u odgojno-obrazovnom procesu (od obitelji, preko škole do države!) za njihove očite propuste i nečinjenje. Kao da se radi o monstrumima koji su nam pali s neba, a ne o nesretnim mladim ljudima koji su, poput milijuna svojih sretnijih vršnjaka, došli čisti i nevini na ovaj svijet.

Podcijenjene opasnosti duhovnoga strabizma

Neprijeporna je činjenica da svaku (pa i najneznatniju!) fizičku promjenu na licu, rukama i tijelu svoga djeteta, člana obitelji, prijatelja, (ne)znanca… lako i brzo uočavamo. I onda, što je za svaku pohvalu, nakon uočenih malformacija ne gubimo vrijeme, nego odmah – konkretno i djelatno - postupamo. Ne gledamo ni na vrijeme ni na uložene napore kako bismo tu moguću prijetnju fizičkom zdravlju (ili izgledu) dragih nam osoba što prije, uspješno i korjenito riješili. Mir se obično vraća tek nakon ohrabrujućih dijagnostičkih rezultata i uspješnih terapijskih procesa. Riječ je, dakako, o postupcima vrijednima – čisto ljudski gledano – svake pohvale i priznanja. No čovjek, obdaren sposobnošću cjelovitijega i sustavnijega razmišljanja i vrednovanja razvojnih procesa suvremenoga društva, s takvom i tolikom vrstom empatije (samozatajnoga i djelatnoga sebedarja!) smije biti samo djelomično zadovoljan. To poglavito vrijedi za pojedince, životno i svjetonazorski oblikovane u duhu Dekaloga i Isusovih evanđeoskih savjeta, prema kojima su duh i tijelo sveta i neodvojiva cjelina o kojoj treba istodobno i trajno – s nepodijeljenim žarom i tankoćutnošću – skrbiti. A to se, nažalost, u suvremenom svijetu (od čega ni kršćanske sredine nisu izuzete!) ne događa. Istina je, naime, posve drukčija, što životna stvarnost svakodnevice i na svim društvenim razinama, neosporivo potvrđuje. Dok se, kada je riječ o ugrozi tijela, ne oklijeva, ne kalkulira s materijalnim izdatcima i ništa ne prepušta slučaju, pred duhovnim i moralnim malformacijama se naprotiv, svjesno i ciljano zatvaraju oči, uporno iznalaze sve prazniji izgovori za nečinjenje na koje nas zdrav razum razložno potiče. Taj duhovno-ćudoredni strabizam, hranjen strahom od istine s kojom smo se trebali otpočetka odlučno suočiti, nerijetko je razlogom brojnih zlodjela nad kojima se svijet svako malo zgraža.

Nerazjašnjeni neugodni događaji, trajna su prijetnja zdravom životnom i obiteljskom ozračju

Stoljetno iskustvo nas uči da sve što se u našim životima i svijetu događa ima svoje uzroke i zakonitosti. Slučajnošću nazivamo isključivo događaje čiji nam uzroci i razvojni slijed nisu poznati. Razmišljajući na taj način možda se sada, tijekom ljetnoga predaha, uz brojne ugodne, sjetite i pokojega neugodnog i neočekivanog iskustava s članovima vaših obitelji, prijateljima, znancima… minulih mjeseci. No, kako se radilo o osobama od iznimnoga povjerenja, moguće je da tim događajima niste pridavali nikakvu posebnu pozornost nastojeći ih što prije zaboraviti. Životno iskustvo nas, međutim, uči da takve stvari, koliko god to katkada bilo neugodno, ne bi trebalo puštati da se jednostavno, bez ozbiljnijega razmišljanja i otvorena razgovora, provuku 'ispod radara'. Ljetni predasi (godišnji odmori) iznimne su i bogomdane prigode za takve razgovore, kojima će se izbistriti moguće nejasnoće i postojeće dvojbe koje opterećuju naše obiteljsko i životno ozračje. Gurajući takve događaje 'pod tepih', izbjegavajući i odgađajući konkretne i sadržajne razgovore o njima, zapravo činimo istovjetnu pogrješku, koja je iznjedrila teško zaboravljive i popravljive probleme brojnim obiteljima diljem svijeta.
U nadi da ćete, ako za to postoji razložna potreba, smoći hrabrosti za ispravne odluke i postupke, svima vam želim lijep i sadržajan odmor.

Fra Mićo Pinjuh, glavni urednik MOVIS-a