USKRS - Božji zahvat u moj život


Za razliku od Božića koji nam je blizak i simpatičan, Uskrs nam je nekako dalji. To nije ništa čudno jer iskustvo Božića – rođenje djeteta - već imamo, dok nam je iskustvo uskrsnuća – ustajanje iz groba nepoznatije. Kada u obitelj dolazi jedan novi život svi se vesele, a kad odlazi, svi tuguju. No, bez obzira na tu osjetnu stranu koja nas veže uz Božić, Uskrs je za nas vjernike od najveće važnosti. «Da Krist nije uskrsnuo, uzaludna bi bila vjera naša i sve što činimo!» – poručuje nam sv. Pavao.

Spomenut ću ponovo apostola naroda koji reče: «Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!» (Fil 4, 12-13) Bogu je sve moguće – i po vodi hodati i Lazara oživjeti i slijepca iscijeliti i dok su ga razapinjali ne proklinjati, nego moliti: «Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine!» I onima koji su u Bogu sve je moguće – i moliti i trpjeti; i opraštati i ljubiti; i mijenjati se i obraćati. To je Uskrs – pobjeda nad tamom, beznađem, zlom i grijehom. Tek kad istinski povjerujem da je u Bogu i s Bogom sve moguće, onda Uskrs zamjenjuje Veliki petak mog života.

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata u jednom japanskom logoru umrlo je -  što od bolesti, što od iscrpljenosti - oko 12.000 zarobljenika. Gologlavi i bosonogi zatvorenici morali su raditi na temperaturi koja je nerijetko prelazila i 40 stupnjeva. Iako su njihovi životni uvjeti  bili više nego grozni, najveći teret im je ipak bio teški rad, bolesti, loša ishrana i svakodnevno maltretiranje stražara. No ti su logoraši, uz sve spomenuto, sami sebi bili najveći neprijatelji. Strah od japanskih stražara posve ih je izbezumio, pa se među njima postupno razvijao zakon džungle. Gubili su povjerenje jedni u druge, krali su jedni od drugih i na kraju počeli jedni druge izdavati za svaku sitnicu.  Nekoć ponosni vojnici s vremenom su postali poput štakora,  koji su grizli jedni druge i radovali se tuđemu neuspjehu.

No, tada se dogodilo nešto neočekivano. Počeli su, naime, na prijedlog nekolicine zarobljenika, svaku večer zajedno moliti i čitati Bibliju. I rezultati su se uskoro pokazali - prestali su jedni druge izdavati i međusobno si zagorčavati život. Logorom su najednom, umjesto smrknutih i hladnih ljudi, ponovo koračali  ponosni i mirni, a sve češće i nasmijani logoraši. Prije su se radovali kada bi stražari nekoga od njih kaznili ili strijeljali, dok su sad zavoljeli jedni druge. Prije su krali jedni od drugih, dok su sada rado dijelili jedni s drugima. Prije su se zlurado podsmijavali kada bi netko od njih bio kažnjem samicom, a sad su bili spremni dragovoljno ići u samicu jedni umjesto drugih. Evo to je Uskrs – čudo koje je otvorilo njihovo srce za potrebe drugoga. Vanjske okolnosti su u logoru ostale iste, ali se situacija iznutra primijenila. Umjesto mržnje i zavisti, zavladala je ljubav. Logoru se dogodio Uskrs.

Hvala Bogu za Uskrs ovih logoraša, za Uskrs onih koji su pobijedili ovisnost o drogi i alkoholu. Hvala Bogu za sva ustajanja iz zla i grijeha pojedinaca, skupina i naroda kroz čitavu povijest. No ostaje pitanje, a što je s nama? Što je sa mnom? Hoću li ovoga Uskrsa oprostiti i izmirite se? Jesam li spreman pružiti ruku i zatražiti oproštenje? Jesam li spreman mijenjati svoje dosadašnje navike i ubuduće redovito moliti i sudjelovati na svetoj misi? Jesam li spreman ispuniti ono što sam obećao na ispovijedi? Jesam li spreman učiniti sve da u mojoj obitelji ponovo zavlada povjerenje i ljubav? Jesam li spreman ustati iz groba mog dosadašnjeg grijeha? Najznačajnije zato pitanje je želim li ove godine samo izvanjsku proslavu ili osobni doživljaj Uskrsa i osobni susret s Uskrslim?

«Sve mogu u Onome koji me jača!»
Sa željom da naš životni put nastavimo s Onim kojemu je sve moguće,
neka vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!


Fra Branko Radoš,
nacionalni koordinator HKM u Švicarskoj