USKRS - NAJZNAČAJNIJA PORUKA SVIJETU


Korizma je. Idemo ususret Uskrsu. Mnogi kršćani, napose na Zapadu, u dvoumici su ili uopće ne vjeruju više u mogućnost ili zbilju uskrsnuća ni Uskrsa. U vjeru koja je obilježila skoro dva tisućljeća zapadne kulture i civilizacije. Ne vjeruju više u stvarnost ni Gospodinova, ali ni svoga osobnoga uskrsnuća. Uvjereni su kako sa smrću sve prestaje, ili su se vremenom priklonili istočnjačkim uvjerenjima, kako se čovjek nakon smrti «reinkarnira», ponovno utjelovljuje, u ovom ili onom obliku, dok konačno ne prijeđe u ništavilo, «nirvanu». Pa i ova histerija i panika oko novoga virusa znak je samo da su ljudi u strahu, da se ne mogu suočiti ni s kakvim problemom. Ljudi se boje smrti, bježe od nje, potiskuju je iz svoje svijesti, svoje starije stavljaju – nekada i mimo njihove volje – u staračke domove, da ondje «dokrajče» svoje dane, da ne budu smetnja ugodnu životu.
Svijetom su i Europom i prije harale epidemije kolere, kuge; kuga je u jednom trenutku povijesti, u srednjemu vijeku, odnijela trećinu europskoga pučanstva, ali su vjernici s biskupima i svećenicima išli ususret zlu molitvom, misama, procesijama, čvrstom vjerom, zavjetima. Išli su smrti ususret s vjerom da se «život mijenja, ne oduzima», da zadnju riječ nema smrt, nego život. Jer, Krist je uskrsnuo i živi.
Bez Uskrsa i uskrsnuća kršćanska je vjera bez temelja i besmislena, štoviše, bez vjere u Kristovo uskrsnuće danas ne bi bilo Crkve ni kršćanstva. Ako Krist nije uskrsnuo, svi smo mi nesretnici, najbjedniji ljudi na svijetu, poručuje Pavao.

U temeljima naše vjere leži čvrsto uvjerenje apostola, koji su se sramotno ponijeli za Isusova uhićenja, procesa i smrti – svi ga, naime, ostaviše i pobjegoše! No, radosna je istina da je taj raspeti i pokopani Isus živ. Ukazivao se. Najprije ženama, Mariji Magdaleni, pa Petru i Ivanu te jedanaestorici. Pavao, koji je pridružen apostolskom zboru nakon iskustva Uskrsloga pred Damaskom, u svome pismu, zajednici vjernika u Korintu (1 Kor 15), piše kako se ukazao Gospodin skupini od čak njih pet stotina, od kojih su još mnogi živi. Piše on to početkom pedesetih godina prvoga stoljeća. Dakle, ni dvadeset godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća. Crkvi u Filipima piše kako želi iskusiti «snagu Kristova uskrsnuća i zajedništvo u njegovim patnjama (Fil 3,10). Valjda nisu oni svi nasjeli halucinaciji, laži, prijevari! Ne bijaše lako vjerovati ni u apostolsko vrijeme u uskrsnuće. U židovstvu saducejska sljedba uopće nije vjerovala u uskrsnuće, a vodili su glavnu riječ u Hramu i Velikom vijeću, davali su velike svećenike. U svim stoljećima, sve do danas, imamo otpor vjeri u uskrsnuće. Ipak se kršćanstvo kao novi Put širilo, svim protivnostima unatoč. Toliki su htjeli ušutkati apostole, a potom misionare, progonima, mučenjima, ali uzalud. Vjera je izazov, onda a i danas. I danas se vode prijepori među tumačima i »stručnjacima«, teolozima, o naravi uskrsnuća. Pavao je u Ateni, u kojoj se namjerio na množinu poganskih božanstava, na Areopagu držao svoj govor o Nepoznatom Bogu. Govorio je o naravnoj spoznaji Boga, ali kad je počeo govoriti o uskrsnuću, prisutni su ga filozofi počeli ismijavati. Smjesta su se oblikovale tri skupine: Podsmjevači (epikurejci i stoici) rugali su se Pavlovim riječima, potom ravnodušni, a uspio je pridobiti tek nešto slušatelja za vjeru u Krista i uskrsnuće (Dj 17,32-34). Uskrsnuće je pitanje vjere, vjera je pak dar Duha Svetoga. Djela su apostolska spis u korpusu Novoga zavjeta koji pripovijeda i svjedoči o ranoj povijesti Crkve nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća, nakon Duhova. Opisana su tu djela i riječi apostola koji neustrašivo svjedoče za istinu Isusa Krista. Kroz cijeli se spis provlači kao crvena nit riječ apostolâ: »Ne možemo zbilja ne govoriti o onome što smo vidjeli i čuli“ (Dj 4,20). Cijeli je taj spis veliko svjedočanstvo o Isusu, živom, koji snagom Duha ravna poviješću. Spis je protkan sukobima, neprijateljstvom naspram Isusova lika i osobe. Ima tu pobuna, zasjeda, urota, uhićenja, tamnica, prijetnja, mučeništva, ubojstava, smrti, linčovanja, kamenovanja, nasilja nad pojedincima. Trajno su učenici na putu da bi se što dalje pronijela vijest i istina – Krist je uskrsnuo, živi.

Pavao je novozavjetni «Odisej», stalno na putu, želeći donijeti cijelom svijetu jednu jedinu poruku: Isusa Krista, živa i uskrsnuloga, navješćujući novo doba, novi život u Isusu Kristu. Naći ćemo ga u tamnicama, progonjen je, doživljava i brodolom, otrovnica ga ujeda, biva kamenovan, bičevan. Treba pozorno pročitati Drugu Korinćanima kako bismo shvatili kroza što je sve morao proći u životu. Pravo mučeništvo za Uskrsloga. Nigdje sigurna krova nad glavom, Duh mu ne da mira. On je kao i Učitelj, nema gdje nasloniti glavu. A mogao je kao najizvrsniji u svome naraštaju biti mirne duše u Jeruzalemu voditelj židovskoga (sve)učilišta, jer je, prema vlastitim riječima, sve svoje vršnjake nadmašio u znanju i mudrosti. Sve što čini, čini iz ljubavi prema Uskrslomu, Živomu. Nije vodio židovsko veleučilište, ali slovi kao utemeljitelj teologije i kristologije, nauka o milosti, opravdanju, nauka o Crkvi. Djela apostolska - u njima anđeo otvara tamnice, izvodi ga na sigurno. Ima tu potresa, kriminala, Božje kazne, smrtnih presuda, bez suda i pravoga razloga. Cijela je tu panorama i opis onodobna helenističkoga svijeta: Jeruzalem, Antiohija, Filipi, Solun, Atena, Korint, Efez, Cezareja, Rim. I koji samo scenarij, koje uprizorenje: hramovi, sudišta, tamnice, pustinja, vojarne, kazališta, brodovlje! Nema toga ni u kojoj drami, ni u kojoj suvremenoj operi ili filmu; tolika raznolikost likova i dramaturgija. Rimski namjesnici, (nazovi)kraljevi sa svom pratnjom i pompom, Pavlove apologije, evangelizacija, učenih i neukih, radnika i robova. Dao bi se snimiti cijeli filmski serijali na temelju Djela apostolskih. Rimski namjesnici, Feliks i Fest, pozivaju se na rimski ustav i pravo. Prema rimskom pravu protupravno je osuditi optuženika, a da ga se prije ne sasluša. Akcije, riječi, govori, sve se reda ispred naših očiju i misli. Iza svega naziremo Providnost i nevidljivu ruku koja vodi i «režira», novi silni zamašnjak u spasavanju svijeta po Isusu Kristu. Pionirski pothvat koji je promijenio svijet.

Divimo se «laicima» koji odlučno evangeliziraju, za koje i sam Pavao kaže da su bili prije njega «vjernici Isusa Krista», npr. bračni par Akvila i Priscila. Koliko samo imena i suradnika Radosne vijesti! Treba uzeti i pomno iščitavati taj spis, kako se Radosna vijest širi, nezaustavljivo. Posvemašnja novina u poganskom svijetu, prepunu božanstava. Radosna poruka nade i života po Isusu i u Isusu Kristu. I odvažni hod u budućnost, s nadom, bez straha, u svijetu prepunu straha i beznađa, kakvo bijaše ondašnje poganstvo. Primjeri koje i danas vrijedi slijediti. Nije bez razloga Sabor, a nakon njega i svi pape, pozivao na «povrat na izvore» gdje je voda bistra, gdje imamo biotop vjere i života. Mnogi su tvrdili kako je u govoru o uskrsnuću Isusovu posrijedi golema prijevara. Na mogućnost prijevare upućuju i židovski vođe koji su zamolili Pilata da stavi stražu na grob, čak je navaljen veliki kamen na Isusov grob. Međutim, protiv teorije prijevare govori život prve Crkve. Nitko ne bi za prijevaru i laž išao u smrt, o čemu svjedoči primjer prvomučenika Stjepana koji je u svemu preslika svoga Učitelja.
Povijest širenja vjere u Isusa Krista govori protiv mogućnosti prijevare i obmane. Nemoguće je graditi na laži i prijevari nešto što je doskora potkopalo temelje Rimskoga carstva i srušilo poganstvo. Svim protivnostima usprkos, kršćanstvo se širilo, nezaustavljivo. Svjedoci su cijelim bićem pristajali uz novi nauk, i pod cijenu vlastita života. Kako se, ako je posrijedi laž i prijevara, sve moglo održati i izdržati kritike filozofije i poganskih misterija i obreda? Ako je život najveća vrijednost, kako to da su toliki dali život za Isusa Krista? Za laž nitko nije spreman poći u smrt. Pavao pita sebe i nas, tko bi dao svoj život za vjeru, ako Krist nije uskrsnuo (1 Kor 15,17-19). Razum nam govori jedno, a vjera zbori drugo. Uskrsnuće je istinski izazov kršćanske vjere. Od nas traži preumljivanje, promjenu mišljenja, što su morali učiniti i apostoli nakon uskrsnuća. Prema mjerilima ljudskoga razuma nemoguće je da onaj tko je umro uskrsne. Ali, ravnamo li se prema mjerilima koje je postavio u svijetu Isus Krist, onda se sve mijenja. Krist je uskrsnuo, on je dakle Bog, a njegovo uskrsnuće temelj je novoga, istinskoga i zbiljskoga svijeta i naše vječnosti. Bez Uskrsa i uskrsnuća ne bi bilo kršćanstva, ne bi bilo vjere.

Dr. fra Tomislav Pervan