Providnost je poslala Mariju u Međugorje

Desetci milijuna hodočasnika te očiti duhovni plodovi u Crkvi, koja se na Zapadu
urušava, ponukali su Papu da u Međugorje pošalje delegata, potom i pohoditelja u osobi mons. Hosera, sunarodnjaka velikog Marijina štovatelja i svetoga pape Ivana Pavla II.

Negdje do minuloga zlosretnoga rata, koji nas je još više raspršio po svijetu, mnogi naši ljudi su pri povratku s ljetnoga odmora redovito navraćali u svetište sv. Ive u Podmilačju. Zaustavili bi se, navratili u crkvu, pomolili se, ostavili zavjet, preporučili se Bogu i nastavljali put u tuđinu. Znali su, naime, za zagovor moćnoga svetoga Ive, za velika okupljanja ljeti o Ivandanu pa im je svetac srastao srcu, jer su osjećali da njihove molitve nisu bile uzaludne. Otkako je, međutim, na hrvatskoj i svjetskoj pozornici nazočno Međugorje - tomu je već 38 godina – postalo je, čini se, nepisano pravilo da obitelji koje su došle na ljetni predah u domovinu navrate na zavjet u Međugorje. Pritom je obavezan zavjetni trokut: Penjanje na Brdo ukazanja i Križevac, te potom crkva, ispovijed, euharistija, zavjet. I tako – obnovljeni i punih baterija – vraćaju se natrag, moleći pomoć od Boga i Marije. Da nisu iskusili milost, jamačno ne bi uvijek iznova dolazili na vrutak milosti, biotop života, gdje se milost osjeti, gdje vjernici dožive posebno iskustvo Duha Svetoga i blizine Majke Marije. Nije im teško penjati se po suncu i žezi, vodeći ili noseći djecu u naručju ili na ramenima. Vjera iziskuje žrtvu, nositi križ života, križ tuđine, a u Međugorju prihvatiti teret penjanja.

Temeljne značajke katoličkog vjerovanja
Vjernici znaju da su s Marijom i uz Mariju doma. Da Majka prihvaća i prima, da Majka molitve uslišava. Upravo je to bitna značajka katoličkoga vjerovanja - ispovijed, euharistija, Marija. Kako su puste protestantske crkve u kojima nema oltara kao u nas, u kojima nema slika ni kipova svetaca, euharistije, sakramenta ispovijedi gdje čovjek pokajnik ostavlja svoj teret i grijeh te ide rasterećen i s novom snagom u život! Možemo slobodno reći da je Providnost poslala Mariju u Međugorje. Čini se u pravi trenutak. Naime, nakon Sabora imamo u Crkvi pomutnju, nesigurnost u vjerovanju, proizvoljnost u liturgiji, samovolju u tumačenju istina. Sabor je donekle i «demontirao» Marijin lik uklanjajući iz Konstitucije o Crkvi izričaje o Mariji vezane uz kozmološku i kozmičku protežnicu Marijina lika. Nema spomena Marije Kraljice, nego je Marija svedena na «ljudsku mjeru», ona je uzor vjernicima, model putujućem narodu Božjem. U svojim zazivima i litanijama trajno je oslovljavamo sa «Zdravo kraljice», «Kraljice neba», «Rajska kruno» (Ave Regina), što je Sabor ispustio iz zrenika. Sabor je, čini se, htio izići u susret protestantima, koji niječu Marijinu ulogu koju ima u Katoličkoj crkvi i pobožnosti, od drevnih dana. Sabor na stanovit način pravi otklon od pontifikata Pija XII., koji je proglasio dogmu o Marijinu uznesenju, te uveo svetkovinu Marije Kraljice neba i zemlje. U vjerničkoj svijesti Marija jest i ostaje Kraljica, tako joj se vjerni puk obraća. Pitamo se, kako bijaše moguće previdjeti ili zanemariti tisućljetne pobožnosti, tolike ikone, na kojima je Marija kraljica, Marija u zlatu, u nebeskim bojama, s Isusom – Pantokratorom. Tu nepravdu u odnosu na Marijin lik htio je ispraviti Pavao VI. spisom «O ispravnom štovanju Blažene Djevice Marije» (1974. – Marialis Cultus).

Marija – ispravno štovanje
Pravi je zaokret došao s poljskim papom Ivanom Pavlom II. Proživio je on nacizam i komunizam, a zamalo ubijen u atentatu na dan Fatimske Gospe (13. svibnja 1981.) od ruke muslimanskoga terorista. Mučenički papa okrenuo je list u štovanju BD Marije i svoj je pontifikat stavio pod njezino okrilje: TOTUS TUUS. Domalo nakon atentata na Papu Marija se ukazuje u Međugorju te je na Blagovijest 1984. Papa posvetio cijeli svijet – što bijaše Gospina želja u Fatimi – Marijinu bezgrješnom srcu. Izdao je i posebnu encikliku o Majci Otkupiteljevoj, proglasio Marijansku godinu nakon čega je uslijedio pad Zida i komunizma. Na sami Božić 1991. prestaje postojati Sovjetski Savez, bastard Pakla. To nedonošče Pakla umire, Božje se Dijete od Marije rađa! Znakovito. Slobodno se može reći, nakon Drugog svjetskog rata svijet je u trajnom prevratu. Što u komunističkim revolucijama diljem svijeta, što u moralnom posrnuću i seksualnoj revoluciji na Zapadu. Kineska Maova kulturna revolucija odnijela je milijune žrtava. Mao je izdao svoje «Crveno evanđelje», kratke naputke, a cilj bijaše, uništiti četiri «drevne, stare vrijednosti Kine», naime: zatrti stare ideje, stare običaje, stare navike i staru kulturu! Tako je Mao uništio najstariju civilizaciju na svijetu, staru više od tri tisuće godina. Dokida se kozmički zakon Tao, uvodi Maova misao kao zakon. Krilatica među mladima na Zapadu koji su se zanosili Maom: «Što nam imaju stari ponuditi?» Tako je u Kini stvorena milijarda beskućnika, ljudi bez doma, uništavajući predaje starih. Sovjeti sa svojim satelitima guše slobode u komunističkom svijetu («Praško proljeće 1968.»), kontracepcijska pilula protiv začeća čini svoje, ostavlja moralnu pustoš, katastrofalnu demografsku sliku, rastakanje obitelji.

Svijet je krenuo nizbrdo. U provaliju, duhovnu, moralnu. Droga sve više uzima maha među mladima. Makar su uviđali promašaj i pogubnost komunističkoga sustava, lijeve se ideje i ideologije šire na Zapadu. Frankfurtska filozofska škola, čiji su predstavnici kao Židovi pobjegli u Ameriku, nastavljaju svoje pogubno djelovanje (Reich, Marcuse, Adorno, Horkheimer) jer su uglavnom ateisti ili agnostici. Tek je prije smrti M. Horkheimer izrazio u jednom razgovoru čežnju za nečim «posve Drugim». Kao, «Nešto» mora postojati. Feminizam se iz Amerike širi svijetom, cilj je uništiti temeljnu stanicu društva – obitelj. Nismo daleko od toga, kad se obazremo oko sebe. Hrvatska je doduše nakon referenduma unijela u ustav definiciju braka i obitelji, ali mediji to svakodnevno rastaču, zakonodavci se povode za mainstream mišljenjem lijevih liberalnih mislilaca i zakonodavaca. Komunizam kao praksa jest pao, ali je ostavio duhovnu pustoš u svijetu. Doslovce, u sebi paklena zamisao i promašeni pokušaj.

Međugorje kao nada svijetu
Na takvu zaslonu javlja se Međugorje kao nada svijetu. Mnogima spas i lijek za svijet koji srlja u propast. Već skoro četiri desetljeća, svim protimbama unatoč, Međugorje se održalo te iz dana u dan raste. Od samoga početka bilo je trn u oku i državnim i crkvenim vlastima. Komunističke vlasti nastoje ga u zametku ugušiti, dvije godine Međugorje je u karanteni, okruženo stražama i prijetnjama. Crkvene vlasti od početnoga prihvaćanja doskora ga pokušavaju prikazati kao prijevaru, laž, izmišljotinu, halucinaciju nedoraslih tinejdžera. Režim niječe Boga. A gdje se Bog niječe, nema ni čovjeka, nema mira. Nije vrijeme ni mjesto nabrajati što je sve Međugorje učinilo da komunizam padne, da Hrvatska preživi i pobijedi u obrambenom Domovinskom ratu. Danas Međugorje postaje sve više svjetskim fenomenom koji i službena Crkva priznaje. Ono je mjesto molitve, mjesto obraćenja, mjesto gdje se zbiljski prakticira na Zapadu skoro iščezli sakrament pomirenja. Desetci milijuna hodočasnika te očiti duhovni plodovi u Crkvi, koja se na Zapadu urušava, ponukali su Papu da u Međugorje pošalje delegata, potom i pohoditelja u osobi mons. Hosera, sunarodnjaka velikog Marijina štovatelja i svetoga pape Ivana Pavla II. Ovoga ljeta, za festival mladih početkom kolovoza, u Međugorju su bili nazočni i službeni predstavnici samoga Vatikana. Kardinali, nadbiskupi, biskupi, apostolski nuncij. Održali svoje kateheze, slavili svete mise pred desetcima tisuća mladih iz više od osamdeset zemalja. Trideset godina nije se dogodio nikakav veći incident za festivala mladih u Međugorju. Znamo kako se takvi susreti organiziraju, reklamiraju, znamo koliko se troši na promidžbu i pripremu na Zapadu. Ovdje je sve spontano. Nitko ne zna koliko će mladih doći, uvijek nas iznenade, ali nema panike. U europskim državama, sukladno standardima i propisima, gradovi i komune ne bi uopće dopustili međugorska okupljanja. Kad bi primjerice organizatori međugorskih festivala došli u bilo koji ured na Zapadu da ishode dopuštenje za organizaciju festivala, bili bi odbijeni, jer se ne ispunjavaju ni temeljni uvjeti za okupljanje tako velikoga broja mladih. Prema tim propisima u Međugorju nema uvjeta počevši od manjka sanitarnih čvorova, sigurnosnih izlaza, parkirališta, zaštitara, policije. U Međugorju je prisutno tek nekoliko prometnih policajaca, nešto volontera koji raznose svećenicama-ispovjednicima bočice vode. Ali se u Međugorju osjeti savršeni mir, dašak i zaštita Neba na svakom koraku, dok na tzv. Love-Paradama imamo doslovce Sodomu i Gomoru. Ondje kaos, ovdje savršeni red. Diabolos stvara kaos, nered, u duši, a onda i vani. A Bog je Bog reda, ne nereda. Kozmos, red i ures, ne kaos. Na nama je opredijeliti se za koju smo opciju.
(dr. fra Tomislav Pervan)