Ili Krist ili ništa

Kad se čovjek bliži osamdesetom rođendanu, može reći da je u životu mnogo toga i prošao i iskusio. Kao mladomisnik imao sam Mladu misu u Zürichu prije pedeset i pet godina, u doba kad je misiju vodio blažene uspomene fra Ljubo Krasić. Rođen sam nakon one teške svjetske kataklizme Drugoga svjetskog rata, svjetske klaonice, hrvatskoga Križnog puta. Pogledamo li svjetsku povijest, što oko sebe vidimo? Carstva u usponu i padu, revolucije i kontrarevolucije, gomilanje i rasipanje bogatstva, jedna nacija dominantna, potom druga. Jedna se ponosno hvalila kako vlada četvrtinom planeta, kako u njoj sunce nikada ne zalazi: «Bog koji nas je učinio moćnima, učinit će nas još moćnijima». Zbilja? On koji ponizne uzvisuje, a ohole ponizuje…

Gledamo dokumentarce koji svjedoče o milijunskim skupovima nacističke stranke u Nürnbergu tridesetih godina, o tutnjavi; slušamo govore suluda austrijskog kaplara kako sluđenoj naciji proglašava uspostavu tisućgodišnjeg Trećeg Reicha, a trajao je samo dvanaest! Onaj talijanski klaun «Duce» najavljuje obnovu kalendara. God. 1938. slavio je dvije tisuće godina Cezara koji je svojedobno počinio genocid nad Galima; milijun ih je ubio, a ostalima nametnuo latinski. Što reći o grozomornom gruzijskom razbojniku u Kremlju koga je intelektualna elita Zapada proglašavala mudrijim od Salomona, prosvjećenijim od Bude, humanijim od Marka Aurelija. Gledali smo Ameriku, obećanu zemlju, bogatiju te u naoružanju moćniju od cijelog ostatka svijeta. Mogli su u svemu nadmašiti Aleksandra ili Julija Cezara u dosegu svojih osvajanja. Sve u jednom kratkom životu. Sve je nestalo s vihorom. Zameo ih vjetar povijesti.
Engleska danas svedena tek na dio otoka u blizini europske obale i prijeti joj komadanje i bankrot. Londonski gradonačelnik Pakistanac, a premijer Indijac! Hitler i Mussolini mrtvi i zapamćeni samo po zločinima. Staljin - zabranjeno ime u režimu koji je pomogao utemeljiti i kojim je dominirao tri desetljeća. Ameriku potresaju nutarnji nemiri i migracije, u strahu da ne ostane bez nafte, čijim gorivom autocestama tutnje milijuni vozila, dok se smog taloži, ali i s mučnim sjećanjima na katastrofalne izlete u Vijetnam, Afganistan, Irak, Arapsko proljeće itd.
Može li to doista biti ono o čemu je riječ u životu, na čemu inzistiraju mediji? Ova beskrajna sapunica odvija se iz desetljeća u desetljeće, iz stoljeća u stoljeće, iz ere u eru, čiji stari odbačeni rekviziti onečišćuju i zatrpavaju zemlju? Sigurno ne. Je li svemir stvoren i čovjek nastao da bi se osiguralo mjesto za tragičnu izvedbu koja se u nedogled ponavlja? Ne mogu vjerovati. Kad bi to bilo sve, tada bi cinici, hedonisti i samoubojice bili u pravu. Najviše čemu se možemo nadati od života u tim okvirima jest neka prolazna zabava, zadovoljstvo naših osjetila i smrt. Ali to nije sve.
Pada mi na um kako su se osjećali Židovi 1945., nakon Holokausta i šest milijuna pobijenih. Osjećali su se kao prorok Ezekijel u Babilonu koji se zatekao u dolini suhih, u holokaustu kremiranih kostiju (Ez 37). Gospodin pita: Mogu li ove suhe kosti oživjeti? – Da, samo ti to znaš, Gospodine! I tko je mogao (po)vjerovati da će 1948., nakon više od dvije tisuće godina, nastati država Izrael, koja i danas vodi borbu za svoje mjesto pod suncem?! Nije li to čudo našega doba? Kad bi ljudi bili gospodari povijesti, sve bi svršavalo u ništavilu. Gospodnji su putovi nedokučivi.

Zahvaljujući Bogu koji je ljubio ovaj svijet te čudu utjelovljenja i uskrsnuća kozmička drama razrješava se u ljudskoj drami. Bog se spušta na zemlju, ispod razine Sredozemlja, oko Genezareta, da bi se povezao s čovjekom, kako bi se čovjek povezao s Bogom. Vrijeme gleda u vječnost, vječnost u vrijeme, čineći ovo sada vječnim, a vječno ovim sada i ovdje u Isusu. Sve je preobraženo tom uzvišenom dramom utjelovljenja i otkupljenja, posebnim Božjim planom za pala čovjeka u palom svijetu. Pred nama se otvara put zacrtan rođenjem, djelovanjem, smrću i uskrsnućem Isusa Krista, put koji su uzastopne generacije vjernika nastojale slijediti.
Vjernici su iz činjenica oko Isusova života stvorili moralnu, duhovnu i intelektualnu baštinu iz koje je proizašlo sve zbiljski vrijedno i veliko u našoj europskoj i svjetskoj umjetnosti, našoj književnosti, glazbi. Iz tog vrela izvire sjaj velebnih katedrala i iluminacije drevnih misala, sjaj svetaca i mistika, kao i bezbrojni posvećeni životi, muškaraca i žena, koji služe svom Bogu i ljube svog Spasitelja, u poniznosti, predanju i vjeri.
Ako je kršćanska objava istinita, istinita je ona za sva vremena i u svim okolnostima. Što god se dogodilo, koliko god naizgled neprijateljski djelovali svijet i oni koji upravljaju svjetskim tokovima i poslovima, istina o utjelovljenju ostaje netaknuta i nepovrijeđena. Kršćanski svijet koji seže od Konstantina do naših dana, kao i druge civilizacije prije njega, podložni su urušavanju. Svjedoci smo kako se urušio taj kršćanski svijet na Zapadu.
Način na koji svijet reagira na nagovještaje propadanja jest da se podjednako uključi u nerazumne nade i nerazumni očaj. S jedne strane se s pouzdanjem očekuje da neka nova politika ili otkriće stavi sve na svoje mjesto: novo gorivo, nova vozila, novi lijek, popuštanje napetosti, svjetska vlada, prestanak ratova. S druge strane strah da će neka pandemija, rat ili katastrofa očitovati našu propast. Kapitalizam će se urušiti. Goriva će nestati. Plutonij će nas poniziti. Atomski otpad će nas ubiti. Prenapučenost će nas ugušiti, ili će nas demografska slika propadanja zacijelo prepustiti na milost i nemilost naših neprijatelja.

U kršćanskom su smislu takve nade i strahovi bez temelja. Kao kršćani znamo da ovdje nemamo trajnog boravišta, da se zemaljske krune kotrljaju u prašini te da svako zemaljsko kraljevstvo mora kad-tad posrnuti i propasti. Mi vjerujemo da našega nisu Kralja ljudi okrunili pa ga i ne mogu svrgnuti s prijestolja, budući da smo građani Božjeg grada koji oni nisu ni sagradili niti ga mogu srušiti. Doduše nabili su mu krunu od trnja kako bi se tom travestijom narugali svakoj zemaljskoj kruni.
Tako je apostol Pavao pisao kršćanima u Rimu, koji su živjeli u društvu jednako pokvarenom i razuzdanom kao i ovo naše. Njihovo 'kruha i igara', 'panem et circenses', kao i naša televizija, usavršili su se za spektakle nasilja, športa i erotike. Pavao ih je poticao da budu postojani, nepokolebljivi, da uvijek obiluju u Božjem djelu, da se brinu za zbiljnosti koje se ne vide, jer su vidljive stvarnosti vremenite i prolazne, a vječne su zbiljnosti koje se ne vide. Kad je Rim spaljen i slomljen, kršćanski je svijet rođen. Sad se taj kršćanski svijet raspada i traže se mogućnosti kako da se izbjegne kataklizma svijeta koji je uklonio Krista iz svoje sredine te traži uporišta u vidljivoj stvarnosti, a ne onome što se ne vidi i što je vječno, Kristovu stvarnost.

U surječju vremena i vječnosti vrijedi navesti primjer kad se odigravao tragični finale njemačkoga Reicha. Mjesec dana prije krvavoga potonuća, dok su ruski tenkovi s istoka, a saveznički sa zapada nezaustavljivo marširali prema Berlinu, na vješalima je okončan jedan život – Dietricha Bonhoeffera. Dade se usporediti s vremenom sv. Augustina te tragičnom kraju Rimskoga carstva. Rim ruše i pale Vandali, jedan se društveni poredak urušava u svojim temeljima, dok Augustin piše svoju Državu Božju, Grad Božji. Taj se ne će urušiti.
Šesnaest stoljeća nakon Rima pozornica je Berlin, namjesto Rimskoga carstva Hitlerov Treći Reich, namjesto teologa i profesora retorike Augustina, luteranski pastor i teolog Dietrich von Bonhoeffer, uhićen pod optužbom da je kovao zavjeru protiv suludog diktatora. Bonhoeffer, teolog i erudit, mistik i mučenik, koji je iskusio umiranje na vješalima kao i njegov Učitelj. Briljantan um, u 21. teološki doktorat, u 24. habilitirao se za profesora. Imao je tri mogućnosti izbjeći sudbinu na vješalima. Bio je pastor u Londonu 1933., bio je 1939. u New Yorku, gdje su ga molili da ostane kao predavač. Možda je mogao postati slavni teolog, ali ga je nutarnji glas tjerao vratiti se u Njemačku. Namjesto teologa imamo mučenika. U zatvoru mu je stražar nudio bijeg, ali je odbio.
Bonhoeffer je 7. travnja 1945., bio s ostalima smješten u seoskoj školi. U nedjelju ujutro Bonhoeffer je održao službu Božju na tekst: «Njegovim smo ranama izliječeni» i «Blagoslovljen Bog i Otac našega Gospodina Isusa Krista! Njegovim velikim milosrđem nanovo smo rođeni za živu nadu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih» (1 Pt 1,3). Tek što je bogoslužje završilo, pojavila su se dva čovjeka i čuo se povik: «Zatvoreniče Bonhoeffer, spremi se i kreni s nama»! Znao je što to znači.
Toga je nedjeljnog popodneva stigao u logor Flossenbürg i suđeno mu je po kratkom postupku. Smrt na vješalima, 9. travnja 1944. Njegovo spokojno držanje ostavilo je silan dojam na zatvorskog liječnika koji svjedoči: «Kroz poluotvorena vrata u prostoriji vidio sam pastora Bonhoeffera prije nego je skinuo tamničku odjeću kako kleči na podu i usrdno se moli Bogu. Bio sam duboko dirnut načinom na koji je taj dragi čovjek molio, tako pobožno i siguran da je Bog čuo njegovu molitvu. Na mjestu pogubljenja ponovno je izmolio kratku molitvu a zatim se hrabro i pribrano popeo pod vješala. Smrt je nastupila trenutno. U skoro pedeset godina koliko sam radio kao liječnik jedva da sam ikada vidio čovjeka koji je umro do te mjere potpuno predan u Božju volju».
Dok je Bonhoeffer odlazio u smrt, bližilo se tragičnu finalu šest godina monstruoznih suludih lakrdijaša koji su sunovratili svijet u pakao. Osloboditelji su dolazili s istoka i zapada, s bombama i tenkovima, oružjem i cigaretama te masovnim silovanjima. Gledajući unatrag čovjek se pita, ima li igdje svjetla u tome mraku. Svjetla nije bilo među nacistima, ali ni među osloboditeljima, koji, kao što znamo, nisu trebali osloboditi nikoga i ništa.
Ono što trajno živi jest sjećanje na čovjeka koji je umro, ne u ime slobode ili demokracije, niti zbog bilo koje krivotvorene nade i želje, nego u ime Križa na kojem je umro njegov Učitelj prije dvije tisuće godina. Kao i onom prethodnom prilikom na Golgoti, tako i usred ruševina i pustoši «oslobođene» Europe, jedini pobjednik je čovjek koji je umro, jer jedina nada za budućnost leži u njegovoj pobjedi nad smrću. Iza sebe je Dietrich ostavio predivan spis «Nasljedovanje».
Nikada ne može biti druge pobjede niti druge nade osim Isusa Krista. Kada je u drhtavoj hladnoći posljednji svežanj pruća bačen na vatru, kad se u sve većoj tami utrne svaki tračak svjetla, tada se Kristova ruka ispruža sigurno i čvrsto. Tada Kristove riječi donose neizrecivu utjehu, tada njegovo svjetlo najjače zasja, odgoneći zauvijek tamu. Dakle, nalazeći u svemu vidljivu samo obmanu, prijevaru i ništavilo, duša je prisiljena obratiti se jedinomu Bogu u Isusu Kristu i s njime se u miru združiti.
(Dr. fra Tomislav Pervan)