Važnost odgoja

Svaki početak nove školske godine doziva nam u svijest važnost odgoja i obrazovanja. Roditelji i prosvjetni radnici ulažu veliki trud kako bi djeci, pogotovo onima koji prvi put sjedaju u školske klupe, posvijestili važnost tog procesa.

Koliko god nam se činilo da su te teme vezane samo za one najmanje i mlade, ne smijemo smetnuti s uma da je to trajni proces. Stjecanje novih znanja je nužno za svakodnevno opstojanje i funkcioniranje u društvu. Nove tehnologije traže prilagođavanje i dodatnu izobrazbu i onih koji su davno napustili školske klupe. Doškolovavanje i prekvalifikacija su postali svakodnevni termini.

Neodvojiv proces od obrazovanja je odgoj. Odgoj je «obrazovanje» ne za stručnost, nego za ljudskost. Samo dobro odgojen pojedinac svojom će stručnošću biti blagoslov širem društvu. Znanje naime bez odgoja može biti kontraproduktivno. Bez poštenja, pravednosti istinoljubivosti, moralnosti i ljudskosti društvena zajednica postaje čopor u kojoj opstaju samo najjači, najbezobzirniji, najsebičniji i najkrvoločniji. S ponosom društvo danas ističe da je u obrazovnom procesu na visokoj razini, što se nažalost ne može reći i za odgoj. Tu još uvijek hramljemo, počesto i na obje noge.

Kako naime objasniti da je u civiliziranom društvu toliko bezobzirnih i sebičnih? Kako razumjeti da je u naprednom i visoko razvijenom društvu sve više siromašnih? Kako prihvatiti da najvećim dijelom svjetskog bogatstva, koje je Božji dar čitavom čovječanstvu, upravlja nekolicina ljudi? Što više taj broj je svakim danom sve manji. Očito se krivom pokazuje teorija koja nas godinama uči da se protiv siromaštva bori gomilanjem materijalnih dobara. Tako se izgleda siromaštvo samo povećava. Protiv siromaštva se ne borimo gomilanjem, nego dijeljenjem, solidarnošću i pravednijom raspodjelom.

Isus u trogodišnjem naučavanju naglasak stavlja na odgoj. «Što vrijedi ako stekneš sva blaga i bogatstva, a životu svome naudiš ili život svoj izgubiš!» (Lk 9, 25) Isus nas zato poučava da smo u neprestanom odgojnom procesu. Odgojitelj je istovremeno i odgojenik i obratno. Naše opredjeljenje za Isusa Krista, odnosno naše kršćanstvo možemo usporediti s roditeljstvom. Kad dvoje mladih postanu roditelji u njihovom životu započinje jedna potpuno nova stvarnost. Roditeljstvo naime postaje trajno stanje. To nije posao koji ima radno vrijeme, a niti ima godišnjeg odmora od roditeljstva.

Roditeljstvo je svakodnevno i cjeloživotno opredjeljenje za djecu s ciljem da ih se izvede na pravi put i odgoji za samostalan život. Svi koji su roditelji redovito će istaknuti da je to nevjerojatan blagoslov i sreća, ali istovremeno priznati da su od roditeljstva neodvojivi dani muke, nesnalaženja i križa. Odgajanje je određena prisila. Ali ne prisila kojom se jači iživljava nad slabijim, nego prisila kojom jači usmjerava slabijeg kako bi i on ojačao.

To je i kršćanstvo. I ono je svakodnevno i cjeloživotno. Nema godišnjeg odmora od Krista. Nema odustajanja od želje svaki dan biti bolji. To je prisila nad sobom samim kako bi se ostvario kao pojedinac. Najvažnija zadaća roditeljstva je odgoj. Najvažnija zadaća kršćanstva je samoodgoj. Ni jedno ni drugo nije lagan proces, ali i jedno i drugo «donosi mironosni plod pravednosti» (Hebr 12, 11). I jedno i drugo našu nerijetko buntovnu i sebičnu volju usklađuju s voljom Božjom. Nerijetko se čuje da je život neprestana borba. Život je još više neprestano opredjeljivanje i izbor. I nakon ovog godišnjeg odmora opredijelimo se iznova za Boga odgajajući na taj način i sebe i one oko nas.

Fra Branko Radoš,
nacionalni koordinator HKM u Švicarskoj