ZDRAVLJE UVJET SREĆE?
Jedna od najčešćih uzrečica koju su ljudi gotovo svih generacija izgovarali glasi: «Zdravlje je najvažnije!» Ili «Ne daj, Bože, bolesti, sve drugo će se stići».
Ove uzrečice nam govore koliko mi ljudi cijenimo zdravlje i koliko nam je do njega stalo. Uistinu naša svakodnevica nam govori da je čovjek spreman sve poduzeti i zadnji novčić potrošiti da bi sačuvao zdravlje ili još češće da bi ga, ako se naruši, ponovo povratio. Ovo je posebno aktualno zadnju godinu i pol od kada je tjelesno zdravlje ugroženo koronavirusom, a psihičko i duševno brojnim epidemijološkim mjerama, zabranama, izolacijama i cijelom sadašnjom situacijom.
Gotovo je nemoguće danas s nekim razgovarati ni deset minuta, a da na red ne dođe tema korona. Mnogi su i u Crkvi u posljednje vrijeme postali pravi epidemiolozi, pa i teolozi koji znaju što je pravo, a što nije i koji u svoje mišljenje i druge srčano uvjeravaju. No, bez obzira što mislili o sadašnjoj situaciji jedno je sigurno: kad obolimo od ove ili bilo koje druge bolesti potražit ćemo liječnika. I kad on napravi dijagnozu naše bolesti, onda nam propisuje terapiju. Kaže nam koje lijekove uzimati, ali i ono što je dugoročno važno: kako se ubuduće postavljati, kako živjeti, na što posebno paziti, čega se klonuti… Nerijetko terapije znaju biti teške, naporne, bolne i iscrpljujuće. Pa svejedno rijetko ćete sresti one koji pitaju hoće li oni to izdržati. Redovito pitaju hoće li terapija pomoći...
MOVIS
Čitati MOVIS znači ozbiljno raditi na svojoj osobnoj, vjerskoj, obrazovnoj i uljudbenoj nadgradnji. Promicati, pak, MOVIS među znancima i prijateljima, znači pomagati im da i sami prošire i obogate svoja osobna, vjernička i spoznajna, obzorja.
MOVIS je službeno Glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj. Trenutna naklada mu je oko 14000 primjeraka. Usput rečeno nijedna hrvatska tiskovina u dijaspori ne tiska se u tolikoj nakladi. Uredno ga šaljemo na sve, nama znane, hrvatske naslove u Švicarskoj, te na brojne značajnije naslove diljem Europe i svijeta. Uredničko vijeće se trudi da službeno Glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj što bolje ispuni svoje temeljne odgojno-obrazovne ciljeve. S tim ciljem smo u naš suradnički krug uključili dojmljiv broj uglednih stručnjaka iz hrvatskog javnog i crkvenog života.
MEĐUGORJE – ČETRDESET MILOSNIH GODINA
Govoriti ili pisati o Međugorju znači govoriti o trajnom čudu među nama, na hrvatskom ozemlju. Veli se za sliku Gospe iz Guadalupe da je živa, da reagira, da se ultrazvukom čak čuju i otkucaji srca djeteta pod Marijinim krilom. Stručnjaci kažu da već punih pet stoljeća ta slika, nerukotvorena, gdje je samo Nebo slikalo ružama na tilmi-pregači domorodca Juan Diega, ne prestaje biti magnetom za godišnje i do dvadeset milijuna hodočasnika. Isto bi se moglo i dalo tvrditi i za međugorsko čudo.
Slika i svetište Majke Božje Guadalupske nacionalna je svetinja i ponos Meksika, jer je Marija nakon svojih ukazanja pomirila dva svijeta, stvorila novu naciju, dala Meksiku nacionalni identitet. Zaštitnica je obiju Amerika. Tako je nekako i Međugorje tijekom ovih četrdeset godina postalo magnetom za nebrojene hodočasnike, iz tuzemstva i inozemstva, postalo je – kako neki rekoše - «brand». Tako i Međugorje – globalni fenomen koji je pronio hrvatsko ime i vjeru Hrvata po cijelome svijetu. Ali istodobno i pobožnost prema Mariji te njezinu Sinu Isusu Kristu. U vremenu kada su druga svetišta pusta i prazna, kad nema hodočasnika, kad su zatvorene i sve kupke u Lurdu, u koje su hodočasnici i bolesnici uranjani, ili pak druga velika marijanska svetišta, Međugorje se rasplamsalo, dobilo novi zamašnjak. Kao da ne postoji pandemija COVID-a. Vatikanski Trg svetoga Petra sablasno je pust, nema desetaka tisuća vjernika ni hodočasnika koji su bili nazočni za nedjeljnih Angelusa, a audijencije srijedom održavaju se pod strogim epidemiološkim mjerama u ...
Misije
Pedesetih godina prošloga stoljeća fra Lucijan Kordić je stigao iz Rima u Švicarsku na liječenje. Od samog je svog dolaska u Švicarsku skrbio oko hrvatskih izbjeglica.
A kad je pristigao novi veći val Hrvata izbjeglica, bio je i službeno zadužen za brigu o njima. Od 13. rujna 1961. imao je pismena odobrenja iz Rima koja su na znanje primili i švicarski biskupi. Kako se broj Hrvata povećavao pojavljuje se potreba organizacije duhovne skrbi.
Od samih početaka svoga pastoralnoga rada misionari (fratri, člnovi Hercegovačke franjevačke provincije) su imali program: "stići k svima, staviti se u službu svima, ne odreći se ni jedne duše, ni jednoga Hrvata ili Hrvatice koji su im povjereni i nastojati da nitko među njima ne ostane bez svoga znaka raspoznavanja: kao kršćanin, kao katolik Hrvat". Danas u Švicarskoj djeluje 12 Hrvatski katoličkih misija.